Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-530/08 (A. S.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 178
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-530/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 530/08, rješavajući apelaciju Anje Slišković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anje Slišković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-
Gž-07-000 479 od 12. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda Široki Brijeg broj P.267/00 od 13. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anja Slišković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijela je 15. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 479 od 12. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.267/00 od 13. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.267/00 od 13. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 479 od 12. decembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, Tine, Ane i Stanka Slišković (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da se «Sava osiguranje» d.d. Rijeka (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliske osobe isplati po 8.000.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelantica i tužitelji su obavezani da nadoknade troškove postupka tuženom u iznosu od 1.426.00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je iz provedenih dokaza, a naročito nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, proizišao jasan i nedvojben zaključak da je do saobraćajne nezgode, u kojoj je smrtno stradala apelanticina majka, došlo isključivom krivicom apelanticine majke, koja je vozeći vozilo marke «Golf» krećući se brzinom znatno većom od dopuštene (77 km/h, a ograničenje je 40 km/h) na mokrom i klizavom kolovozu prešla na lijevu kolovoznu traku kojom se kao svojom kretao autobus-osiguranik tuženog. Dakle, uzimajući u obzir sve okolnosti mjesta gdje se dogodila saobraćajna nezgoda, te ponašanje učesnika, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o isključivoj krivici apelanticinog poginulog srodnika (član 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu ZOO). Općinski sud je istakao da je vozač osiguranika tuženog upravljao vozilom brzinom od 61 km/h ali svojom stranom ceste pa ne može snositi dio krivice za to što kočenjem nije uspio spriječiti sudar s vozilom apelanticinog poginulog srodnika. Na kraju, Općinski sud je naveo da se vještak saobraćajne struke izjasnio o svim prigovorima apelantice i tužitelja, te argumentirano odgovorio i svoj nalaz i mišljenje obrazložio, pa je odbijen prijedlog za provođenjem dokaza ponovnim vještačenjem posredstvom drugog vještaka saobraćajne struke.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na provedene dokaze s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zakazao pripremno ročište i upozorio stranke na sve odredbe Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) koje govore o tome šta su stranke dužne učiniti na pripremnom ročištu pa tako i vezano za iznošenje i predlaganje samih činjenica i dokaza i na posljedice nečinjenja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo vještačenje posredstvom vještaka Ramiza Tire kojeg su apelantica i tužitelji predložili a nisu predložili provođenje dokaza čitanjem nalaza vještaka Ante Ćorića, te ga sud nije ni mogao ocijeniti jer nije ni proveden. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog apelantice i tužitelja za provođenje novog vještačenja posredstvom vještaka saobraćajne struke jer je nalaz vještaka Ramiza Tire jasan, potpun i sačinjen u skladu sa pravilima struke i ostalim provedenim dokazima, a vještak je odgovorio na sva sporna pitanja.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica je, također, nezadovoljna ocjenom dokaza redovnih sudova navodeći da je u toku postupka provedeno vještačenje vještaka saobraćajne struke Ante Ćorića koji sud nije cijenio, te je došlo do pogrešnog zaključka o uzroku saobraćajne nezgode. Apelantica smatra da je ocjena dokaza izvršena na njenu štetu, te je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju apelantica je, nakon što je podnijela tužbu radi naknade štete zbog pretrpljenih duševnih bolova radi smrti bliske osobe, ostvarila pravo da se odlučuje o njezinim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenom sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli predložene dokaze i primijenili važeće propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice i tužitelja primjenom člana 178. stav 1. ZOO-a jer je utvrđeno da je isključivi krivac za saobraćajnu nesreću prednica apelantice i tužitelja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
10. U odnosu na apelanticine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema načelu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelantice i tužitelja neosnovan. Općinski sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantici, jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze, ocijenio ih prema načelu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. U vezi sa apelanticinim navodima da sud nije ocijenio nalaz vještaka saobraćajne struke Ante Ćorića, Ustavni sud primjećuje da su apelantica i tužitelji predložili provođenje vještačenja posredstvom vještaka saobraćajne struke Ramiza Tire, što je sud usvojio i proveo, a nisu predložili da sud na glavnoj raspravi provede dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Ante Ćorića pa sud nije ni mogao ocijeniti nalaz navedenog vještaka, o čemu je u osporenim odlukama dato detaljno obrazloženje.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica se, osim toga, žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie)neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović