Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-753/08 (J. J.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-753/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 753/08, rješavajući apelaciju Joze Jakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Jakića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 897 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Jakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Liješnice, Općina Žepče, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 7. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 897 od 30. januara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-06-

000004 od 28. februara 2007. godine obavezan je tuženi «Natron» Maglaj d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285.26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. januara 2006. godine do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate otpremnine. U tužbi je naveo da mu je Rješenjem tuženog broj R. 260/01 od 13. aprila 2001. godine prestao radni odnos kod tuženog. Tačkom 2. navedenog rješenja određeno je da će se način, visina, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz tačke 1. tog rješenja utvrditi naknadno, kad se steknu uvjeti, i to posebnim ugovorom između stranaka, u skladu sa zakonskim propisima i finansijskim mogućnostima poslodavca. Apelant je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na odredbama člana 143. st. 4. i 5. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), jer mu prema tim odredbama pripada otpremnina u visini od 428,42 uvećana za koeficijent 3,00. Tokom postupka apelant je konačno opredijelio tužbeni zahtjev tražeći da Općinski sud obaveže tuženog da mu isplati 1.285.26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. januara 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Općinski sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti iz citiranog člana za isplatu otpremnine. S obzirom na to da je prosječna mjesečna plaća prema posljednjem objavljenom podatku Zavoda za statistiku iznosila 428,42 KM, te kako je za staž osiguranja preko 20 godina koji je apelant imao u trenutku donošenja rješenja predviđen koeficijent 3,00, Općinski sud je odlučio da apelantu pripada otpremnina u visini navedenoj u izreci ove presude.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 897 od 30. januara 2008. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Ocjenjujući činjenično stanje utvrđeno pred Općinskim sudom kao potpuno i pravilno, Kantonalni sud je utvrdio da taj sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare koji je istaknuo tuženi. Kantonalni sud se, pri tome, pozvao na član 361. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Tom odredbom je regulirano da zastara počinje teći prvog dana kad je povjerilac, odnosno apelant mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, pa apelant ne može sam određivati početak roka zastare, jer taj početak ne zavisi od volje stranaka. U konkretnom slučaju, apelant je Rješenje o prestanku radnog odnosa broj R-260/01 od 13. aprila 2006. godine primio 24. aprila 2001. godine. Isto rješenje je protekom roka od osam dana za prigovor postalo pravosnažno 3. maja 2001. godine. Od tog momenta apelant je mogao zahtijevati ispunjenje obaveze tuženog. Podnošenjem tužbe tek 5. januara 2006. godine, protekao je rok od tri godine, te je nastupila apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa. Naime, odredbom člana 371. ZOO-a regulirano je da potraživanja zastarijevaju u općem roku zastare od pet godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastare. Međutim, kako je pravo na otpremninu pravo iz radnog odnosa, to se na konkretno potraživanje primjenjuju odredbe člana 106. Zakona o radu FBiH, koji predviđa da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od nastanka potraživanja. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da rok zastare u konkretnom slučaju treba računati od prvog dana nakon dana pravosnažnosti rješenja kojim je utvrđeno pravo na otpremninu, tj. 4. maja 2001. godine, a ne kako je to prvostepeni sud pogrešno zaključio od dana kada je apelant pozvao tuženog da mu isplati otpremninu, odnosno od dana podnošenja tužbe, a na šta je osnovano ukazano u žalbi tuženog.

5. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju i to na način da je svoju odluku utemeljio na odredbi člana 106. Zakona o radu FBiH, a ne na odredbi člana 324. stav 2. ZOO-a. Apelant smatra da je rok zastare mogao teći samo od dana podnošenja tužbe, a ne od dana pravosnažnosti rješenja kojim je apelantu prestao radni odnos. U tom smislu, navodi apelant, prvostepena presuda je sasvim pravilna. Na osnovu navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju kao osnovanu, ukine Presudu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000897 od 30. januara 2008. godine, te predmet vrati na ponovno odlučivanje navedenom drugostepenom sudu uz upute kako treba riješiti ovu pravnu stvar.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo da ne bude diskriminiran. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, a osim paušalnog navoda o diskriminaciji, nije dao bilo kakve argumente o tome niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim navode o diskriminaciji u odnosu na neko garantirano pravo iz Evropske konvencije ili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-753/08 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio