Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-227/08 (Z. M.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Radni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-227/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 227/08, rješavajući apelaciju Zorana Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Maksimovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 159 od 4. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj RS-9/02 od 30. oktobra 2002. godine u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Maksimovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 159 od 4. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj RS-9/02 od 30. oktobra 2002. godine u odnosu na pravo na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Svodne, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Duretić-Zec iz Prijedora, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 159 od 4. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-9/02 od 30. oktobra 2002. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-9/02 od 30. oktobra 2002. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu kod «Kozaraprevoz» A.D. Novi Grad (u daljnjem tekstu: tužena) broj M-322/01 od 31. decembra 2001. godine i rješenje tužene broj M-322/02 od 23. februara 2002. godine, te da se obaveže tužena da apelanta vrati na posao. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je rješenjem tužene broj M-322/01 od 31. decembra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Upravnog odbora tužene broj M-322/02 od 23. februara 2002. godine, apelantu otkazan ugovor zbog povrede radne discipline. Naime, navedenim rješenjima je utvrđeno da je prilikom unutrašnje kontrole radnika tužene koja je izvršena 14. decembra 2001. godine u 03:30 sati apelant zatečen da spava na radnom mjestu čuvara carinskog terminala, što je apelant i priznao. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant svojim ponašanjem izvršio težu povredu radnih obaveza u skladu sa članom 91. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: ZOR) čime je nanio ozbiljnu štetu interesima poslodavca. Također, sud je naveo da je odredbama čl. 91. i 92. propisano da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz kojeg se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, te ukoliko kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) na prijedlog neposrednog rukovodioca radnika ili neposredno. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz čl. 113. stav 1. tačka 1., 91. i 92. stav 2. ZOR na osnovu kojih je tužena donijela rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv navedene presude, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj Ž-152/03 od 11. oktobra 2005. godine kojom je uvažena žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je usvojen tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tužena nije dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u skladu sa odredbom člana 115. stav 3. ZOR, odnosno da u rješenju kojim je apelantu otkazan ugovor o radu nije navedeno u čemu se konkretno sastoji šteta tužene zbog ponašanja apelanta. Sud je dalje naveo da je apelant učinio propust na radu koji se ne smatra težom povredom radne obaveze, te da je tužena trebala apelanta prvo upozoriti na nedozvoljeno ponašanje pa ako apelant i pored upozorenja ponovi isti ili napravi drugi propust, takvo će se ponašanje smatrati težom povredom radnih obaveza zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 159 od 4. decembra 2007. godine kojom je revizija uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanta odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju sa danom kada radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca, te da radni odnos predstavlja ugovorni odnos koji nastaje, traje i prestaje po volji ugovornih strana – radnika i poslodavca. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su u ZOR-u propisane teže povrede radnih obaveza zbog kojih poslodavac može sa radnikom raskinuti ugovor o radu, a u te povrede spada i svako ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. O otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze odlučuje poslovodni organ poslodavca, dok je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora. Ukoliko se utvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit, nadležni sud će naložiti poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima uz isplatu naknade na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju neprihvatljiv zaključak drugostepenog suda da tužena nije dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u skladu sa odredbom člana 115. stav 3. ZOR-a obzirom da je apelant priznao da je zatečen da spava na radnom mjestu. Vrhovni sud je istakao da navedeno ponašanje predstavlja povredu radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tačka 9. ZOR-a, odnosno člana 72. stav 2. tačka 10. Pravilnika o radu tužene, te da je neprihvatljivo mišljenje drugostepenog suda da se ponašanje apelanta treba okarekterisati kao propust u radu u smislu člana 91. stav 3. ZOR, posebno zbog poslova koje je apelant obavljao i odgovornosti u pogledu imovine koju je trebao čuvati i štititi. Također, Vrhovni sud je naveo da loši uslovi rada ne mogu ekskulpirati apelanta, posebno ako se ima u vidu da se apelant nije žalio tuženoj na uslove rada niti je po tom osnovu tražio zaštitu prava.
5. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešnog stava Vrhovnog suda odnosno, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
a) Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ovi navodi nisu posebno obrazloženi nego se spominju u kontekstu navoda o kršenju prava na imovinu koje je Ustavni sud već razmotrio. Također, osim paušalnih navoda o kršenju navedenih prava, apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je bio žrtva kršenja navedenih prava. Naime, osporenim odlukama redovni sudovi su odlučivali o pravima apelanta iz radnog odnosa, konkretno o poništenju rješenja o otkazu ugovora o radu, a te odluke ni na koji način ne ukazuju da je povreda prava na život i ličnu slobodu i sigurnost moguća. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
b) Dopustivost ratione materiae
10. U apelaciji se također navodi da je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da se apelant u uživanju svog prava na rad nije pozvao na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, , odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović