Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/08 (V. Č.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-286/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-286/08, rješavajući apelaciju Vesne Čičković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Čičković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 067 od 6. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-370/04 od 16. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-67/02 od 2. juna 2004. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Čičković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 067 od 6. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-370/04 od 16. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-67/02 od 2. juna 2004. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Čičković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Herceg Novog, koju zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnijela je 18. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 067 od 6. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-370/04 od 16. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-67/02 od 2. juna 2004. godine.
2. Apelantica je 7. februara 2002. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv AD „Metalac“ Trebinje (u daljnjem tekstu: I-tuženi) i Goluba Milovića (u daljnjem tekstu: II-tuženi) radi utvrđenja da je na osnovu rješenja I-tuženog broj 458/90 od 22. novembra 1990. godine stekla valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava na stanu površine 71,15 m2, koji se nalazi u Trebinju, u ulici X Hercegovačka brigada broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i pravo na useljenje u isti. Osim toga, apelantica je tražila da se utvrdi da su ništave odluke I-tuženog kojim se predmetni stan daje na korištenje II-tuženom kao i odluka kojom je rješenje kojim joj je dodijeljen predmetni stan stavljeno van snage, te da se obaveže II-tuženi da joj preda predmetni stan slobodan od lica i stvari.
3. Osnovni sud je donio Presudu broj P-67/02 od 2. juna 2004. godine kojom je odbacio tužbu apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je ona na osnovu rješenja I-tuženog stekla valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelantice Osnovni sud je odbio. Presudom je apelantica obavezana da naknadi tuženim troškove postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da apelantica nema pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje jer se takva tužba može postaviti samo samostalno odnosno isticanjem samo tog zahtjeva ili eventualno kao prejudicijalni zahtjev u smislu člana 54. stav 3 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelantica može ostvariti pravnu zaštitu podizanjem kondemnatorne tužbe, a ukoliko apelantica ima valjan pravni osnov za sticanje stanarskoga prava, onda je mogla ustati tužbom kojom traži predaju u posjed predmetnoga stana. Iz ovih razloga, Osnovni sud je odbacio tužbu apelantice. Nadalje je Osnovni sud odbio apelanticin zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka I-tuženog kojom se stavlja van snage rješenje kojim joj je dodijeljen predmetni stan. Naime, Osnovni sud je prilikom saslušanja apelantice utvrdio da je ona za tu odluku saznala 31. januara 2003. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je apelantica, u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu mogla tražiti zaštitu svog prava do 31. januara 2004. godine. Obzirom da je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev u smislu poništenja navedenog rješenja tek na ročištu od 16. marta 2004. godine, to je prekludirana u svom pravu, odnosno izgubila je pravo na sudsku zaštitu. Općinski sud je, također zaključio da apelantica nema aktivnu legitimaciju da traži poništenje rješenja I-tuženog kojim je stan dodijeljen II-tuženom niti da traži predaju predmetnog stana u posjed, obzirom da nije uspjela u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila poništenje odluke I-tuženog od 2. jula 2002. godine.
4. Okružni sud je donio Presudu broj Gž-370/04 od 16. novembra 2005. godine, kojom je žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno zaključio da kod apelantice ne postoji pravni interes za podizanje utvrđujuće tužbe jer apelantica može pravnu zaštitu ostvariti kondemnatornom tužbom. Stoga je Osnovni sud pravilno postupio jer je odbacio tužbu apelantice u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ima valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava. Okružni sud je naveo da je pravilno Osnovni sud zaključio i da je apelantica propustila da se u roku od jedne godine od prijema odluke I-tuženog kojom je stavljeno van snage rješenje o dodjeli stana u njenu korist, žali na istu. Nadalje je Okružni sud zaključio da apelantica nije stekla stanarsko pravo jer nakon dobijanja rješenja o dodjeli stana u isti nikada nije uselila niti je zaključila ugovor o korištenju stana. Pored toga, Okužni sud je naveo da se ista ne može smatrati radnikom tuženog iz razloga što je apelantica raskinula radni odnos sa I-tuženim, a zbog toga ne može ni biti kandidat u ponovnoj raspodjeli stanova koja je otpočela raspisivanjem oglasa broj 63/04 od 13. maja 2004. godine. Također je pravilna konstatacija Općinskog suda da apelantica nije aktivno legitimisana da tužbom traži poništenje rješenja I-tuženog kojim je stan dodjeljen II tuženom, a shodno tom ista nije legitimirana da tužbom traži predaju spornog stana u posjed.
5. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 067 od 6 novembra 2007. godine kojom je revizija apelantice odbijena. U obrazloženju presude,Vrhovni sud je istakao da je utvrdio da je u konkretnom sporu pravilno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani zaključci Osnovnog i Okružnog suda da apelantica nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje valjanosti pravnog osnova za sticanje stanarskog prava, te da ovaj spor u jednom dijelu ima karakter radnog spora. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da Osnovni i Okružni sud nisu uzeli u obzir činjenicu da apelantica od 1992. godine nije radnik I-tuženog, zbog čega njen pravni interes u ovoj parnici postoji kao nezavisan interes, bez obzira na činidbu. Zbog navedenog je Vrhovni sud zaključio da apelantica ima pravni interes za isticanje zahtjeva za utvrđenje istovremeno sa kondemnatornim zahtjevom.
6. Međutim, Vrhovni sud je naveo da navedeni pogrešni stavovi Osnovnog i Okružnog suda nemaju uticaja na zakonitost i pravilnost odluka koje se pobijaju revizijom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BIH„ br. 17/84,12/87 i 36/89 . te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93,22/93,12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da građanin stiče stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan, a stavom 2. istog člana je propisano da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Iz spisa proizilazi da je nesporno da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana i da se nije uselila u taj stan. Samim donošenjem rješenja od 22. novembra 1990. godine o dodjeli stana, bez useljenja i zaključenja ugovora o korištenju stana, apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. ZSO-a. Također je Vrhovni sud istakao da je, nakon prestanka radnog odnosa apelantice, rješenje o dodjeli stana izgubilo pravnu važnost i više ne može predstavljati valjan pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana u smislu člana 26. stav 1. ZSO. Osim toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, ranije doneseno rješenje o dodjeli stana apelantici je postalo bespredmetno pa sljedstveno tome i odluka o stavljanju navedenog rješenja van snage ima samo deklaratoran karakter. Apelantica je svojevoljno raskinula radni odnos napuštajući posao kod I-tuženog pa je time prestala i obaveza I-tuženog u pogledu predmetnog stana i I-tuženi je tim stanom mogao dalje raspolagati. Zbog toga su neosnovani revizioni prigovori da predmetni stan nije bilo moguće pravovaljno dati na korištenje drugom licu.
7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Istakla je da je do navedenih povreda došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelantica ističe da je donošenjem rješenja o dodjeli stana na korištenje stekla punovažan osnov za zaključenje ugovra o korišćenju tog stana kao i pravo na useljenje. Samim tim je, kako apelantica zaključuje, stekla i stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu sa članom 11. ZSO-a. Nadalje, apelantica ističe da su pogrešno utvrđene činjenice vezane za način prestanka radnog odnosa nje kod I-tuženog. Također, apelantica smatra da je donesenim presudama povrijeđeno njeno pravo na povratak u Trebinje, u stan koji je dobila u zakonito provedenom postupku a time i pravo na dom što predstavlja kršenje člana II/5. i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, prema apelanticinim navodima pravno shvatanje Vrhovnog suda predstavlja nedozvoljeno miješanje javnih vlasti u njeno pravo na dom. Gubitkom stečenog prava na stan, apelantica je izgubila mogućnost povratka u svoje predratno mjesto prebivališta u kojem osim predmetnog stana nije stekla drugi stan ili porodičnu kuću u koju se može vratiti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodom apelantice da je osporenim odlukama došlo do povrede „prava na povratak u svoj dom“ iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da je postupak u kojem su donijete odluke vođen radi utvrđivanja apelantici svojstva nosioca stanarskog prava, tj. radi konstutuisanja njenog prava na stanu. Prema tome, ishod postupka je potpuno nezavisan od činjenica da li je apelantica bila izbjeglica ili raseljeno lice. Osim toga, pravo iz člana II/5. Ustava na koje se apelantica poziva garantuje pravo na povrat lica u njihove domove u kojima su živjeli prije rata, što u svakom slučaju nije stan na kojem je apelantica pokušala konstituisati stanarsko pravo. Prema tome, apelacija očigledno (prima facae) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenog prava.
Dopustivost ratione materiae
13. Apelantica također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nikada nije stekla stanarsko pravo u skladu sa zakonom niti se uselila u predmetni stan, već je u predmetnom postupku istakla tužbeni zahtjev kojim je tek željela konstituisati svoja prava na spornom stanu. Osim toga, predmet spora pred redovnim sudovima je bila mogućnost sticanja stanarskog prava, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nema ni «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije ni «imovinu»u smilsu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obrzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija je u pogledu navoda o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović