Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/08 (A. A.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-967/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 967/08, rješavajući apelaciju Adnana Alijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Alijagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kžk-

07-000008 od 17. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-K-06-000468 od 18. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kžk-07-000008 od 17. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-K-06-000468 od 18. maja 2007. godine. Apelant je 12. maja 2010. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju.

2. Općinski sud je donio Presudu broj 017-0-K-06-000468 od 18. maja 2007. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Dalje, presudom je oštećena Z.H. sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak a apelant je obavezan da Općinskom sudu naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 40 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant u vrijeme, na način i u mjestu bliže navedenom u presudi počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant, u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti po zahtjevu oštećene Z.H., svjesno postupio suprotno odredbi člana 37. stav 3. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine FBiH“ broj 52/02, u daljnjem tekstu: ZOPU), suprotno mišljenjima Komisije za prostorno uređenje i zaštitu čovjekove okoline Općine Bihać, mišljenju stručnih lica Službe prostornog uređenja, katastra i imovinskopravnih poslova Općine Bihać, te uputama drugostepenog organa Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša kojima je ukazivano da nema zakonskih smetnji za izdavanje tražene urbanističke saglasnosti. Osim toga, Općinski sud je naveo da je propuštanjem da izvrši službenu radnju koju je bio dužan preduzeti apelant „teže povrijedio prava oštećene da kao stranka ostvari svoja prava u upravnom postupku“. Sud je, također, detaljno obrazložio sve provedene dokaze na glavnom pretresu, uključujući saslušanja svjedokâ optužbe i odbrane, te optuženog u svojstvu svjedoka, kao i materijalnih dokaza, na osnovu kojih je sud donio odluku i apelanta proglasio krivim.

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu, pa je Kantonalni sud donio Rješenje broj 001-0-Kž-07-000123 od 20. novembra 2007. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su osnovani apelantovi žalbeni navodi u dijelu u kojem ukazuje da je izreka pobijane presude nerazumljiva i protivrječna razlozima, te da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Po ocjeni Kantonalnog suda, činjenični opis izreke presude ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi subjektivni odnos apelanta kao počinioca prema krivičnom djelu, a što je protivno odredbi člana 300. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Dalje je Kantonalni sud naveo da je utvrdio da iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud prihvatio da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti, dok u izreci presude nema namjere kao subjektivnog odnosa apelanta prema izvršenom krivičnom djelu. Osim toga, sud je naveo da radnja izvršenja kao objektivni element bića utuženog krivičnog djela nije jasno određena jer se iz činjeničnog opisa ne vidi da li je apelant propustio da izvrši službenu radnju koju je bio dužan poduzeti ili je prekoračio granice svoje ovlasti kada je donio rješenja kojima se odbija zahtjev oštećene Z.H. za izdavanje urbanističke saglasnosti, iako je bio dužan udovoljiti zahtjevu.

5. Nakon održanog pretresa, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Kžk-07-000008 od 17. decembra 2007. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je u vremenskom periodu od 11. decembra 2002. do 31. marta 2004. godine, kao načelnik Općine Bihać, u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti po zahtjevu Z.H. za izgradnju benzinske pumpe sa pratećim sadržajima na lokaciji precizno opisanoj u izreci presude iskoristio svoj službeni položaj, a u namjeri da teže povrijedi pravo Z.H., u tri navrata donio rješenja kojim je odbio njen zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, što je suprotno odredbi člana 37. stav 3. ZOPU. Osim toga, sud je utvrdio da su donesena rješenja suprotna stručnim mišljenjima Komisije za prostorno uređenje i zaštitu čovjekove okoline Općine Bihać, mišljenju stručnih lica Službe za prostorno uređenje, katastar i imovinskopravne poslove Općine Bihać, te uputama drugostepenog organa Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša kojima je ukazivano da nema zakonskih smetnji za izdavanje urbanističke saglasnosti oštećenoj Z.H. za izgradnju benzinske pumpe i pratećih sadržaja. Dalje je sud utvrdio da je apelant, kao službena osoba u Federaciji, iskorištavanjem svog službenog položaja teže povrijedio pravo drugog, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Kantonalni sud je apelantu za učinjeno krivično djelo izrekao uvjetnu osudu i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Pored toga, Kantonalni sud je oštećenu Z.H. sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnični postupak a apelanta je obavezao da Općinskom i Kantonalnom sudu naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su na pretresu pred Vijećem Apelacionog odjeljenja neposredno saslušani svjedoci, te da su pročitani dokazi izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Nakon provedenog dokaznog postupka, Kantonalni sud je ocijenio svaki dokaz posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, kako je to i predviđeno odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Nakon izvršene analize provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela ogleda se u iskorištavanju službenog položaja od službene osobe u Federaciji BiH a sve sa ciljem da se teže povrijede prava drugog. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u tri navrata donio rješenja kojim odbija zahtjev Z.H. za izdavanje urbanističke saglasnosti sa ciljem da teže povrijedi njena prava a što je bilo u suprotnosti sa interesima službe. Kantonalni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa namjerom da teže povrijedi prava Z.H., što znači da je postupao sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti. Dakle, apelant je svojim aktivnim radnjama - činjenjem zloupotrijebio svoj službeni položaj donijevši sporna rješenja, a ne nečinjenjem i nevršenjem svoje službene dužnosti, kako je to navedeno u činjeničnom opisu optužnice.

7. Dalje je Kantonalni sud istakao da nije prihvatio stav apelantove odbrane da je postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima i da je prilikom donošenja spornih rješenja imao samostalnost u odlučivanju, kako je to propisano odredbom člana 10. Zakona o upravnom postupku, te da u njegovim radnjama nema protupravnosti a samim tim niti jednog od bitnih elemenata bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Naime, apelant se sve vrijeme postupka branio tvrdnjom da je postupao sa ciljem zaštite rijeke Une, jer je u to vrijeme vođena inicijativa za proglašenje gornjeg toka rijeke Une nacionalnim parkom. Međutim, njegova odbrana opovrgnuta je provedenim dokazima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je svjedok I. M. u svom iskazu istakao da je imenovan za predsjednika ekspertnog tima Vlade FBiH za pripremu dokumentacije za proglašenje nacionalnog parka rijeke Une i da je izradio stručno mišljenje u kojem je naveo da nema smetnji za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju benzinske pumpe sa pratećim sadržajima. Osim toga, i svjedok Ć.A. je u svom iskazu naveo da već drugi mandat vrši dužnost predsjednika Društva "Unski smaragdi" i da je cilj ovog društva da poduzima aktivnosti na zaštiti rijeke Une, ali da se oni nisu izjašnjavali i poduzimali radnje u vezi sa zabranom građenja benzinske pumpe. Apelantova tvrdnja da je njegov jedini cilj bio zaštita rijeke Une, kako je obrazložio Kantonalni sud, opovrgnuta je i činjenicom da je upravo apelant izdao odobrenje za izgradnju tvornice namještaja pored mjesta gdje je trebalo da se gradi benzinska pumpa.

8. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, Kantonalni sud je istakao da su, po njegovom mišljenju, olakšavajuće okolnosti koje su se našle na apelantovoj strani takvog značaja da će se i sa uvjetnom osudom kao mjerom upozorenja postići svrha kažnjavanja, u vidu generalne i specijalne prevencije. Također je sud istakao da smatra da izrečena krivičnopravna sankcija nije prestrogo niti preblago odmjerena, već da ona u svemu odgovara težini počinjenog krivičnog djela, ranijem životu, te stepenu apelantove krivične odgovornosti.

9. Apelant smatra da je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što u postupku koji je vođen protiv njega sudovi nisu utvrdili sve elemente krivičnog djela za koje je osuđen, što je za posljedicu imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Dalje, apelant smatra da je Kantonalni sud bio dužan donijeti presudu kojom se apelant oslobađa od optužbe, a ne određivati održavanja pretresa čime je povrijeđeno „pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije-pravično suđenje i jednakost u postupanju“. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije jer Kantonalni sud u svojoj presudi nije naveo “posljedicu koja je obavezan element krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret“. Pored toga, apelant navodi da mu Kantonalni sud nije omogućio pravo na žalbu, te da je odluka Kantonalog suda pravomoćna, čime je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što je Kantonalni sud ponovo otvorio pretres pred žalbenim vijećem i time, prema apelantovom mišljenju, prekršio načelo ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda ne može izvući zaključak da je otvaranjem pretresa pred Kantonalnim sudom na bilo koji način prekršen princip ravnopravnosti stranaka pred sudom. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud postupao u skladu sa procesnim propisima prilikom razmatranja apelantove žalbe, te da je otvaranjem pretresa pred žalbenim vijećem upravo želio otkloniti propuste koje je uočio u prvostepenom postupku, a za takvo postupanje je dao jasne i precizne razloge. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca, te da mu nije onemogućeno da ravnopravno učestvuje na ponovnom pretresu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupanju na način kako to apelant tvrdi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke detaljno i jasno obrazložio svoje zaključke o apelantovoj krivici, a Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim tvrdnji o navodnoj neravnopravnosti u postupku, o čemu je već odlučeno, apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja nekog drugog elementa prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu stav Ustavnog suda o apelantovim navodima koji se tiču navodne neravnopravnosti u postupku, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant se pozvao i na povredu odredaba člana 7. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u apelaciji nema bilo što bi ukazivalo da postoji vjerovatnoća da je došlo do povrede apelantovog prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona, koje je garantirano navedenom odredbom, niti je te tvrdnje apelant na bilo koji način argumentirao. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana

7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da protiv odluke Kantonalnog suda nije imao pravo na žalbu. Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije, potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom što ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter. Ustavni sud je zaključio da se apelant, u suštini, pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa članom 6. Evropske konvencije zato što nema zakonsko pravo da izjavi žalbu protiv drugostepene odluke.

18. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su članom 333. ZKPFBiH propisani uvjeti u kojima je dozvoljeno izjavljivanje žalbe protiv drugostepene presude i odlučivanje o krivičnom predmetu u trećem stepenu. Naime, ovim članom je propisano da je žalba protiv drugostepene presude dozvoljena samo u dva slučaja. Oba navedena slučaja se odnose na situacije kada je optuženi koji je prvostepenom presudom oslobođen od optužbe a drugostepenom presudom proglašen krivim, bilo da je prvostepena presuda preinačena ili da je drugostepeni sud, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio presudu. Ustavni sud ističe da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim, da je protiv te odluke izjavljivao žalbu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji predviđenoj članom 333. ZKPFBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi koji se odnose na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/08 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio