Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2703/07 (Grad Banja Luka)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2703/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2703/07, rješavajući apelaciju Grada Banje Luke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Banje Luke podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-06-000 481 od 20. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, podnio je 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 481 od 20. jula 2007. godine. Apelant je 9. novembra 2009. godine dopunio apelaciju i dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 481 od 20. jula 2007. godine i Rješenje Okružnog suda broj Gž-520/04 od 13. februara 2006. godine.
2. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, u ponovnom postupku, 4. novembra 2003. godine donio Rješenje broj R-I-5/03 kojim je P.O. (u daljnjem tekstu: predlagateljica) određen preostali iznos naknade za nekretnine eksproprisane Rješenjem SO Banja Luka broj 04-473-12/85 od 6. februara 1986. godine u iznosu od 70.398,94 KM. Apelant je obavezan da predlagateljici nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 9.944 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja odluke. Istim rješenjem je utvrđeno da se navedenim iznosom zajedno sa ranije plaćenom akontacijom predlagateljica smatra u cijelosti namirenom za eksproprisane nekretnine.
3. Osnovni sud je u postupku utvrdio da su Rješenjem SO Banja Luka broj 04-473-12/85 od 6. februara 1986. godine eksproprisane nekretnine vlasništvo predlagateljice koje predstavljaju stambenu zgradu. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je između predlagateljice i apelanta 5. aprila 1986. godine zaključen ugovor o regulisanju odnosa oko isplate akontacije naknade za eksproprisane nekretnine radi što bržeg ulaska apelanta u posjed nekretnina. Osnovni sud je, pored navedenog, utvrdio da su stranke konstatovale da nisu postigle sporazum o ukupnom iznosu naknade, već su postigle sporazum o djelimičnoj naknadi eksproprisane nekretnine na način da su predlagateljici dodijeljena dva stana iz društvene svojine na korištenje i isplaćen iznos od 14.500,00 dinara koji će se umanjiti zbog dobijanja stanova. Kako stranke nisu postigle sporazum o naknadi pred nadležnim organom uprave, spis je 14. jula 1986. godine dostavljen nadležnom prvostepenom organu. Osnovni sud je, prihvatajući nalaze vještaka, utvrdio da je tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina predlagateljice u vrijeme presuđenja iznosila 162.438,00 KM, a da vrijednost akontacije isplaćene u novcu 8. aprila 1986. godine odgovara protuvrijednosti od 92.039,30 KM. Takođe, Osnovni sud je zaključio da preostalu naknadu za eksproprisane nekretnine predlagateljice treba odrediti u skladu sa čl. 41. i 42. Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik RS» br. 8/96 i 15/96) u novcu prema tržišnoj cijeni zemljišta i stambene zgrade, što i proizlazi iz odredbe člana 40. stav 2. Zakona o eksproprijaciji. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je obavezao apelanta da predlagateljici isplati preostali iznos od 70.398,94 KM, kao pravičnu naknadu za eksproprisane nekretnine.
4. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je 13. februara 2006. godine donio Presudu broj Gž-520/04 kojom je uvažena apelantova žalba, Rješenje Osnovnog suda broj R-I-5/03 od 4. novembra 2003. godine preinačeno i odbijen predlagateljičin zahtjev za određivanje preostalog iznosa naknade za eksproprisane nekretnine.
5. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je donio odluku suprotno uputama istaknutim u Rješenju Okružnog suda broj Gž-1282/02 od 30. aprila 2003. godine, kojim je ukinuto ranije Rješenje prvostepenog suda broj R-I-20/90 od 14. marta 2002. godine i predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u toku trajanja žalbenog postupka izmijenjen materijalni propis, tako da je članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik RS» broj 64/04) brisan član 73. Zakona o eksproprijaciji kojim je bilo propisano da će se postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, u kome do dana stupanja na snagu nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno donijeta pravosnažna sudska odluka, okončati po odredbama toga zakona. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da se u predmetnom postupku, u skladu sa članom 97. Zakona o eksproprijaciji, treba primijeniti ranije važeći Zakon o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH» br. 19/77, 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89). Dalje, Okružni sud je istakao da je, u skladu sa odredbama čl. 57. i 63. ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji, isplatom dinarske protuvrijednosti iznosa od 92.039,30 KM predlagateljici već pružena odgovarajuća naknada za njene eksproprisane nekretnine.
6. Vrhovni sud je 20. jula 2007. godine, odlučujući o reviziji predlagateljice, donio Rješenje broj 118-0-Rev-06-000 481 kojim je uvažena revizija i preinačeno Rješenje Okružnog suda broj Gž-
520/04 od 13. februara 2006. godine, tako da je apelantova žalba odbijena i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj P-I-5/03 od 4. novembra 2003. godine.
7. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da izmjenom Zakona o eksproprijaciji nije izmijenjen član 74. kojim je propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji iz 1977. godine i njegove izmjene i dopune iz čega proizlazi da se u ovoj vanparničnoj stvari ne može primijeniti ranije važeći Zakon o eksproprijaciji. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da je Okružni sud pogrešno tumačio odredbu člana 97. ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji, jer je predlagateljica 14. jula 1986. godine, nakon stupanja na snagu izmjene Zakona o eksproprijaciji iz 1977. godine, pokrenula vanparnični postupak za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine. Vrhovni sud je istakao da u ovoj vanparničnoj stvari, u vrijeme stupanja na snagu navedene zakonske izmjene, nije bilo doneseno prvostepeno rješenje o naknadi, te iz tog razloga ne postoji niti jedan od zakonskih uslova iz odredbe člana 97. ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji za primjenu tog zakona. Dalje, Vrhovni sud je naglasio da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je u ovoj vanparničnoj stvari trebalo primijeniti ranije važeći Zakon o eksproprijaciji sa njegovim izmjenama. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak Osnovnog suda, te da predlagateljici, u skladu sa čl. 41, 42. i 40. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, pripada razlika novčane naknade za eksproprisane nekretnine u visini od 70.398,94 KM.
8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj primjeni propisa, i to odredbi zakona koja reguliše postupak eksproprijacije od dana nastanka spornog odnosa 1986. godine do dana donošenja osporenih odluka, kao i u činjenici da nadležni sudovi ni na koji način nisu uzeli u obzir naknadu koja je refundirana kroz dodjelu na korištenje dva odgovarajuća stana, pri čemu je preostali iznos naknade, ukoliko ga ima, trebalo umanjiti za najmanje 60% od ukupne naknade, budući da su predlagateljici dodijeljena dva stana. Dalje, apelant ističe da se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je predlagateljici, pored prava na otkup ranije dodijeljenih stanova na kojima je stekla pravo svojine, osporenom odlukom utvrđeno i pravo na novčanu naknadu u cjelokupnom iznosu za ranije eksproprisane nekretnine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su Osnovni i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (prima facie) očigledno neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović