Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-591/08 (Muriz Behmen)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Odgovornost države
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-591/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 591/08, rješavajući apelaciju Muriza Behmena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muriza Behmena podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001386 od 23. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muriz Behmen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupaju Aid Glavović i Jasmin Humačkić, advokati iz Mostara, podnio je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001386 od 23. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1362/03-1 od 31. oktobra 2005. godine Hercegovačko-neretvanski kanton, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i Općina Stolac, koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: drugotužena), obavezani su da apelantu solidarno na ime naknade materijalne štete za uništene objekte isplate iznos od 55.420.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. oktobra 2005. godine do isplate. Osim toga, prvotuženi i drugotužena su obavezani da apelantu na ime naknade materijalne štete za uništene stvari isplate iznos od 10.000.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. oktobra 2005. godine pa do isplate. Također su obavezani da apelantu solidarno isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 4.064.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. oktobra 2005. godine pa do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza zaključio da je požar u apelantovoj kući namjerno izazvao nepoznati počinilac. Sud smatra da se apelant za prouzrokovanu štetu neosnovano poziva na odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je osnov odgovornosti prema navedenoj zakonskoj odredbi kauzalitet. Da bi pravno lice, odnosno prvotuženi i drugotužena, bilo odgovorno za nastalu štetu, uvjet je da su njihove radnje protivpravne, te da ju je organ tog pravnog lica preduzeo u ime tog pravnog lica. Sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao navedenu protivpravnost, odnosno činjenicu da su policija prvotuženog i drugotuženi postupali protivpravno. Naime, iz zapisnika o uviđaju i drugih akata PU Stolac proizlazi da su preduzimali potrebne radnje radi otkrivanja izvršioca krivičnih djela, te da su podnijeli i krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca. Sud je, također, naveo da apelant tokom postupka nije isticao činjenicu da su pripadnici MUP-a prvotuženog i drugotužena postupali protivpravno, odnosno nije dokazao kauzalitet između njihovih radnji i nastale štete. Prema ocjeni suda, u konkretnom slučaju se radi o aktu nasilja nepoznatog počinioca sa posljedicom oštećenja apelantove imovine. Za ovu štetu odgovara država čiji su organi, prema važećim propisima, bili dužni da spriječe takva oštećenja.
4. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da, shodno odredbi člana 1. glave V. Ustava Federacije BiH, svaki kanton pri provođenju obaveza iz Glave III čl. 2. i 4. preduzima sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i sloboda navedenih u članovima II.A. 1-7 Ustava Federacije BiH. Ovaj član se dovodi u vezu sa čl. 2. i 4. Glave III Ustava Federacije BiH, u kojoj je propisano da su kantoni, između ostalog, nadležni za uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga koje će imati jedinstvene federalne uniforme sa kantonalnim oznakama. Prema odredbi člana 12. stav 1. tačke 1. i
6. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK, unutrašnji poslovi iz nadležnosti Kantona su provođenje svih zakona Kantona, FBiH i BiH i Ustava Kantona. Federacija BiH, u unutrašnjim poslovima, neposredno učestvuje u vršenju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, kao i zaštiti objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kada su javni red i mir narušeni u većem obimu, te u slučaju terorističkog i drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune. Dovodeći u vezu navedenu zakonsku odredbu sa odredbom člana 180. ZOO-a, jasno proizlazi da je prvotuženi dužan da zaštiti ličnu sigurnost i imovinu građana i u slučaju nasilnog djelovanja. Dalje, Ustavom FBiH predviđeno je da svaka općina u vršenju svojih nadležnosti preduzima sve potrebne mjere radi osiguranja zaštite prava i sloboda navedenih u članu II.A 1-7. Kako je do štetnog događaja došlo 16. marta 2003. godine u Stocu, dakle na teritoriji iz nadležnosti drugotužene kao i prvotuženog HNK, u skladu sa citiranim ustavnim i zakonskim odredbama, prvotuženi i drugotužena su solidarno odgovorni za štetni događaj u kojem je u potpunosti izgorjela apelantova kuća. Kako se u konkretnom slučaju ne može tačno utvrditi pojedinačna odgovornost tuženih u određenom omjeru, jer su njihovi propusti koji se sastoje u nepreduzimanju aktivnosti radi sprječavanja događaja od 16. marta 2003. godine jednaki, to su prvotuženi i drugotužena dužni apelantu solidarno nadoknaditi materijalnu štetu u punom obimu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 358 od 24. augusta 2006. godine žalba drugotužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je, u odnosu na drugotuženu, apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Žalba prvotuženog je djelimično uvažena, te prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na troškove postupka tako da je prvotuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.238.00 KM umjesto prvobitno dosuđenog iznosa od 4.064.00 KM.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prema važećim propisima Ustava FBiH (član III4a) Ustava HNK (član II9 i član IV 15), te člana 172. ZOO-a i člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, za konkretnu štetu odgovoran prvotuženi čiji su organi – policijske snage, bili dužni da zaštite imovinu i život građana, odnosno da preduzmu mjere da zaštite apelantov objekt. Naime, iz zapisnika PU Stolac od 17. marta 2003. godine proizlazi da je apelant prije spornog događaja bio izložen prijetnjama osobe M.Č. da će mu zapaliti kuću, o čemu je odmah obavijestio PU Stolac. Prema tome, pri činjenici da su postojale otvorene prijetnje apelantu od određene osobe, ovaj štetni događaj se mogao očekivati, radi čega je prvotuženi sa svojim policijskim snagama bio dužan nadzirati apelantov objekt sa posebnom pažnjom i ozbiljnošću. Prema članu 172. stav 1. ZOO-a, pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi, u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Kantonalni sud je zaključio da se prvotuženi ne može ekskulpirati od odgovornosti u konkretnom slučaju, budući da M.Č. nije morao biti neposredni izvršilac ali je apelantu otvoreno prijetio, što je bilo dovoljno da prvotuženi preduzme odgovarajuće mjere zaštite prije nego što je došlo do požara na apelantovom objektu. U odnosu na dosuđene troškove postupka, Kantonalni sud je ocijenio da su osnovani žalbeni navodi prvotuženog, te da su troškovi postupka pogrešno obračunati.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001386 od 23. oktobra 2007. godine revizija prvotuženog je uvažena i presuda Kantonalnog i Općinskog suda, u odnosu na prvotuženog, preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Prema ocjeni Vrhovnog suda, presuda Kantonalnog suda je nezakonita. Prema odredbama člana 172. stav 1. ZOO-a, pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ prouzrokuje trećoj osobi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Da bi postojala odgovornost prvotuženog prema navedenoj odredbi, apelant je bio dužan da dokaže uzročnu vezu između nepravilnog rada policijskih organa i nastale štete, što u ovoj pravnoj stvari nije bio slučaj. Naime, apelant to nije dokazao niti je Kantonalni sud obrazložio u čemu se sastoji uzročna veza između radnje organa prvotuženog (policije) i apelantove nastale štete. Dakle, nema uvjeta propisanih članom 172. stav 1. ZOO-a za odgovornost prvotuženog. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju prvotuženog uvažio i obje nižestepene presude, u dijelu koji se odnosi na prvotuženog, primjenom odredbi člana 250. stav 1. ZPP, preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
8. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava navodeći: «…da je polazeći od principa iura novit curia dužnost Vrhovnog suda bila da raspravi odgovornost prvotuženog za nastalu štetu sa aspekta svih materijalnih propisa BiH i njenih sastavnih dijelova, tj. svih nivoa i da pronađe mjerodavan materijalni propis, ako on uopće postoji, i primjeni ga na datu situaciju». Apelant, dalje, navodi da je pogrešna ocjena Vrhovnog suda da on nije dokazao uzročnu vezu između nepravilnog rada policijskih organa i nastale štete, te da, stoga, nema uvjeta propisanih članom 172. stav 1. ZOO-a za odgovornost prvotuženog. Uzročna veza se sastojala u nečinjenju policije da zaštiti njegovu imovinu u situaciji kada je postojala njena zakonska obaveza na činjenje, koja proizlazi iz člana 12. stav 1. a u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta povrijeđeni zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.
12. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu u odnosu na prvotuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev, navodeći da je u pogledu postojanja odgovornosti prvotuženog apelant bio dužan da dokaže uzročnu vezu između nepravilnog rada policijskih organa i nastale štete. U tom smislu, Vrhovni sud je jasno naveo da apelant nije dokazao, niti je Kantonalni sud obrazložio, u čemu se sastoji uzročna veza između radnje organa prvotuženog – policije i nastale štete apelantu, ocijenivši da nema uvjeta propisanih članom 172. ZOO-a za odgovornost prvotuženog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda dato u smislu osnovanosti apelantovog potraživanja na naknadu materijalne štete nije proizvoljno i da u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno i na apelantovu štetu primijenio materijalno pravo.
14. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ostalih prava, tj. prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivališta, odnose isključivo na način na koji je, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te zaključak Ustavnog suda u odnosu na nepostojanje kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati.
15. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović