Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-609/08 (SUR Hotel sa restoranom «Anes » vl. N.Z)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-609/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 609/08, rješavajući apelaciju SUR Hotel sa restoranom «Anes» vl. N.Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SUR Hotel sa restoranom «Anes» vl. N.Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1358/03 od 7. novembra 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva trgovine Mostar broj 07-05-45/03 od 10. marta 2003. godine i Rješenja općinskog načelnika, Službe za oblast privrede i finansija Općine Novo Sarajevo, broj 03-22-254/2002 od 20. decembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SUR Hotel sa restoranom «Anes » vl. N.Z. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadik Hota, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1358/03 od 7. novembra 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva trgovine Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-05-45/03 od 10. marta 2003. godine i Rješenja općinskog načelnika, Službe za oblast privrede i finansija Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03-22-254/2002 od 20. decembra 2002. godine.
2. Rješenjem Službe broj 03-22-254/2002 od 20. decembra 2002. godine odbijen je apelantov zahtjev za trajni prestanak rada samostalne ugostiteljske radnje retroaktivno zaključno sa 30. decembrom 2000. godine. Istim rješenjem utvrđen je trajni prestanak rada samostalne ugostiteljske radnje zaključno sa 24. majem 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 24. maja 2002. godine podnio ovoj službi zahtjev za trajni prestanak rada SUR Hotel sa restoranom «Anes», tražeći da se prestanak rada utvrdi retroaktivno zaključno sa 30. decembrom 2000. godine. Osim toga, navedeno je da je 15. jula 2002. godine apelant pismeno obaviješten da se javi Službi radi dopune zahtjeva i dostavljanja dokumentacije, te da dostavi dokaz da nije obavljao registriranu djelatnost. Kako apelant nije postupio prema obavijesti Službe, te nije ni dostavio dokaze da nije obavljao registriranu djelatnost, Služba je utvrdila da je zahtjev za trajni prestanak rada sa zahtijevanim retroaktivnim datumom neosnovan, pa je donijela navedeno rješenje, u skladu sa članom 69. stav 1. Zakona o turističko-ugostiteljskoj djelatnosti («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 19/96; u daljnjem tekstu: Zakon).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja Službe, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 07-05-45/03 od 10. marta 2003. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je odredbama člana 69. stav 1. tačka 1. Zakona propisano da rješenje o odobrenju za pružanje usluga ugostitelja prestaje važiti odjavom ugostitelja, i to danom podnošenja odjave općinskom organu. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je apelant 24. maja 2002. godine Službi podnio zahtjev za utvrđivanje trajnog prestanka rada samostalne ugostiteljske radnje i naznačio prestanak obavljanja samostalne djelatnosti sa 30. decembrom 2000. godine. Ministarstvo je istaklo da je odredbama člana 33. Zakona o samostalnom privređivanju («Službeni list SRBiH» br. 26/89 i 29/90; u daljnjem tekstu ZOSP) propisano da se odjava obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem, prije prestanka rada i kod nadležnog općinskog organa uprave, te da se datum prestanka obavljanja djelatnosti utvrđuje danom podnošenja zahtjeva. Ministarstvo je ocijenilo da je Služba pravilno postupila kada je apelantu utvrdila prestanak obavljanja djelatnosti sa 24. majem 2002. godine. Ministarstvo je zaključilo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju prvostepeni postupak pravilno proveden i da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano.
4. Vrhovni sud je, odlučujući u upravnom sporu o apelantovoj tužbi protiv osporenog rješenja Ministarstva, donio Presudu broj U-1358/03 od 7. novembra 2007. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, Ministarstvo za svoju odluku dalo pravilne i valjane razloge, a koje u potpunosti prihvata i taj sud. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je prema stanju spisa utvrdio da je apelant podnio zahtjev za trajni prestanak rada svoje samostalne ugostiteljske radnje 24. maja 2002. godine, tražeći da se prestanak rada utvrdi retroaktivno sa 30. decembrom 2000. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant pismenu obavijest Službe od 15. jula 2002. godine, kojom je pozvan da dopuni zahtjev, primio lično 19. jula 2002. godine, a što potvrđuje dostavnica koja se nalazi u upravnom spisu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je Služba upozorila apelanta da će u protivnom odbaciti njegov zahtjev kao nepotpun, u smislu člana 67. stav 2. Zakona o upravnom postupku. S obzirom na postojanje izričite odredbe člana 33. ZOSP-a, prema kojoj se odjava obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem prije prestanka rada, Vrhovni sud je ocijenio da su upravni organi pravilno postupili kada su konačno utvrdili prestanak apelantove samostalne ugostiteljske radnje sa danom podnošenja pismene odjave djelatnosti.
5. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Služba, pri donošenju svoje odluke, zanemarila činjenicu da je on 2000. godine podnio zahtjev za trajni prestanak rada samostalne radnje, te da od tog momenta nije obavljao bilo kakvu djelatnost u radnji, niti je ostvarivao bilo kakve prihode od te djelatnosti. Stoga se ne može smatrati da je zahtjev podnesen retroaktivno, kako to tumače upravni organi u svojim rješenjima. Također, navodi da nije nikad primio zaključak o dopuni zahtjeva. Apelant ističe da je donošenjem rješenja o odjavi djelatnosti sa 24. majem 2002. godine za njega stvorena obaveza plaćanja poreza i ostalih administrativnih taksi i nameta, pa, budući da u periodu od dvije godine nije vršio djelatnost, to je osporenom presudom i rješenjima za njega nastala nenadoknadiva šteta, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović