Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-568/08 (S. L.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-568/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 568/08, rješavajući apelaciju Saše Lipovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Lipovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-07-000 281 od 12. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradiški broj K-205/05 od 15. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Lipovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Mile Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 19. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-07-000 281 od 12. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-
205/05 od 15. juna 2007. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj K-205/05 od 15. juna 2007. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, kao i mjera sigurnosti oduzimanja opojne droge heroin. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju uvida u Operativni plan Policijske stanice Gradiška, koji se odnosio na izvođenje samostalnih operativno-taktičkih mjera i radnji opservacije i blokade za period od 13. do 14. januara 2005. godine, utvrđeno da je ovaj plan sačinjen s ciljem otkrivanja i dokumentiranja krivičnih djela i prekršajnih radnji iz oblasti zloupotrebe opojnih droga, a kako bi se izvršila provjera informacija da se apelant organizirano bavi rasturanjem narkotika u kući stanovanja. Četiri pripadnika navedene stanice, saslušani u svojstvu svjedoka, potvrdili su da su kritične prilike, postupajući prema ovom planu, uočili da do apelantove kuće dolazi M. R. a zatim A. G., koje su nakon izlaska iz kuće presreli, a koji su tom prilikom od sebe odbacili kesice sa prahom koji je asocirao na opojnu drogu heroin, te jednu tabletu koja je asocirala na «ekstazi». Apelantov prigovor da su preduzete radnje opservacije i blokade bile nezakonite Osnovni sud je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim je istaknuto da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebnim istražnim radnjama iz člana 226. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku), čija je zakonitost uvjetovana naredbom nadležnog sudije, odnosno tužioca, već o operativno-taktičkim mjerama koje su preduzete u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima i za koje nije potrebna prethodna naredba ili odobrenje suda, odnosno tužilaštva. Dalje, kao vjerodostojan prihvaćen je iskaz svjedoka A. G. dat pred sudom, u kojem je potvrdio da je kritične prilike došao do apelanta da bi kupio drogu, a koju je, nakon što su ga policajci presreli, izbacio u hodniku zgrade. Naknadno podnesena pismena izjava, koju je svojeručno potpisao ovaj svjedok, a u kojoj je tvrdio da je prethodni iskaz dao pod prinudom policije i svog oca, te da nije kupovao drogu od apelanta, nije prihvaćena. U vezi s tim, istaknuto je da navodna prinuda ničim nije dokazana, te da je ova izjava kontradiktorna ostalim provedenim dokazima, kao i ranije datoj izjavi istog svjedoka. Svjedok M. R. je potvrdio da je duže vrijeme narkoman, te da je policija našla drogu na četiri metra od njega, ali je negirao da je kritične prilike došao do apelanta da bi kupio drogu, te je tvrdio da droga nađena tom prilikom nije njegova. Izjavu ovog svjedoka sud je ocijenio kao sračunatu da se pomogne apelantu, s obzirom na to da je svjedok policajac M. V. potvrdio da je M. R. prilikom presretanja, a nakon izlaska iz apelantove kuće, odbacio zamotuljak koji je pao pred njihove noge. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka koji je sačinjen u vezi sa materijalom koji je dostavila Policijska stanica Gradiška, a iz kojeg proizlazi da se radi o dva uzorka opojne droge heroin, a treći uzorak je «ekstazi». Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da se radi o nezakonitom dokazu s obzirom na to da je vještačenje obavilo stručno lice i da je obavljeno u ustanovi, te da je u nalazu navedeno da je postupano na zahtjev Policijske stanice Gradiška, čiji su radnici navedene supstance pronašli kod A. G. i M. R. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je pretres A. G. i M. R. bio nezakonit, te istaknuto da je, prema ocjeni ovog suda, policija postupala u skladu sa članom 116. Zakona o krivičnom postupku. Iskazi svjedoka M. L., apelantove supruge, te D. T., koji su svjedočili da se A. G. izvinjavao za dati iskaz, te tvrdio da ga je dao pod pritiskom svog oca, prema ocjeni suda, nisu mogli imati posebnu dokaznu snagu. Naime, sud je prihvatio iskaz A. G. koji je dat u sudnici i u konkretnom krivičnom postupku. Zbog istih razloga nije prihvaćena ni izjava svjedoka D. N. koji je tvrdio da mu je A. G. rekao da je izjavu pred sudom dao pod pritiskom policije i porodice. Dalje, nije prihvaćena ni apelantova izjava da su A. G. i M. R. kritične prilike došli do njega zbog punjača, odnosno dopune za mobilni telefon. Sud je zaključio da je očigledno da su u kratkom periodu do apelantove kuće došla dva narkomana, kod kojih je, poslije kratkog susreta s njim, pronađena droga koje su se pokušali riješiti bacanjem pored sebe. Najzad, prema mišljenju suda, u toku postupka nije dokazano da je M. R. i 13. februara 2005. godine dolazio do apelantove kuće da kupi opojnu drogu heroin, s obzirom na to da niti jedan od provedenih dokaza nije ukazivao na to.
3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Kž-07-000 281 od 12. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a uvažio žalbu okružnog tužioca, te preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji tako da je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju presude je istaknuto da su neosnovani navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, protivrječna razlozima presude, odnosno da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U pogledu navoda da u presudi nisu navedene količine materije koja je bila predmet vještačenja, istaknuto je da to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka u kojem je količinu droge oduzete od M. R. i A. G. jasno definiralo i odredilo ovlašteno stručno lice koje raspolaže potrebnim znanjem i opremom da bi moglo utvrditi vrstu i količinu materije koju su pripadnici policije označili kao «neutvrđenu količinu» prilikom dostavljanja na vještačenje. U pogledu žalbenih navoda da su kontradiktorni iskazi saslušanih svjedoka i to četiri pripadnika policije, te svjedoka A. G. i M. R., Okružni sud je zaključio da su oni upravo podudarni i uvjerljivi. U prilog tome je istaknuto da je upravo svjedok A. G. u svom iskazu datom pred sudom potvrdio iskaze ostalih svjedoka. Dalje, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je dao valjane i obrazložene razloge zbog čega nije prihvatio iskaze svjedoka M. L., D. N, kao ni naknadno sačinjenu pismenu izjavu svjedoka A. G. kojom je negirao svoj iskaz prethodno dat pred sudom. U pogledu navoda o nezakonitosti Operativnog plana, Okružni sud je konstatirao da se radi o redovnim poslovima ovlaštenih službenih lica, u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima, a za što nije potrebna naredba sudije za prethodni postupak. U vezi s tim je istaknuto i da je postupanje ovlaštenih službenih lica u konkretnom slučaju i prema utvrđenom planu posebno pokriveno ovlaštenjima iz člana 213. Zakona o krivičnom postupku. U pogledu tvrdnji da je vještačenje obavljeno nezakonito jer nije postojala naredba nadležnog sudije, odnosno tužioca, ukazano je na član 221. Zakona o krivičnom postupku kojim je propisano da vještačenje, izuzetno, mogu naložiti i ovlaštena službena lica, a što je i učinjeno u konkretnom slučaju. Najzad, istaknuto je da je oduzeta droga vještačena u KTC-u, gdje je i zadržana na čuvanju, te da je sudija za prethodni postupak upoznat sa apelantovim djelatnostima, kao i oduzimanjem sumnjivog praha, zatim da je izdata naredba za praćenje 24. januara 2005. godine, zbog djelatnosti rasturanja droge kojom se apelant bavio, te da je praćenje produženo naredbom od 25. februara 2005. godine.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se, prije svega, u činjenici da je ostalo neutvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, apelant ističe da je svjedok M. R. izjavio da je droga nađena na udaljenosti od četiri metra od njega, da nije njegova, te da je kod apelanta dolazio zbog punjača za mobilni telefon. Međutim, sudovi su prihvatili iskaz svjedoka policajca M. V. koji je izjavio da je M. R. kupio drogu od apelanta, koju je prilikom pretresa odbacio do sebe. Dalje, apelant ističe da nije ocijenjen ni pismeni iskaz svjedoka A. G. u kojem je potvrdio da je prethodno datu izjavu koja je teretila apelanta dao pod pritiskom policije i porodice, kao ni iskazi M. L. i D. T. koji su potvrđivali navode iz pismene izjave A. G. Dalje, apelant je istakao da se prvostepena presuda zasniva na vještačenju koje je nezakonito jer u spisu ne postoji naredba suda ili tužilaštva za vještačenje. U vezi s tim, apelant ističe da mu nije bila data mogućnost uvida u to kakav materijal je dostavljen na vještačenje, kao ni da nije upoznat ko je ovaj materijal dostavio na vještačenje, odnosno da u spisu ne postoji naredba za oduzimanje predmeta. Najzad, apelant ističe da je oduzimanje predmeta od A. G. i M. R. bilo nezakonito, kao i da oduzeta supstanca nije deponirana na čuvanje u sudu, odnosno na mjestu koje je odredio sud, pa da ovaj dokaz nije ni mogao biti dostavljen na vještačenje jer je nezakonito pribavljen.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 32. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, koje je, prema apelantovom mišljenju, rezultat pogrešne ocjene dokaza, odnosno koje se zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske iskazao stanovište da član 6. Evropske konvencije, koji garantira pravo na pravično suđenje, ne sadrži niti jedno pravilo koje kao takvo regulira prihvatljivost dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira nacionalnim zakonodavstvom. Polazeći od navedenog, Evropski sud je zaključio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza samo po sebi ne znači kršenje člana 6. Evropske konvencije, te da je zadatak ovog suda da se uvjeri da je postupak kao cjelina bio pravičan. Dakle, zadatak suda je da utvrdi da li je korištenjem nezakonitog dokaza lice u pitanju bilo lišeno prava na pravično suđenje. Pri tome, posebno će se ocjenjivati da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Također, zadatak redovnih sudova je, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.
9. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi razmatrali apelantove prigovore o nezakonitosti obavljenog vještačenja, neprihvaćanja iskaza svjedoka M. R., odnosno naknadno date pismene izjave svjedoka A. G., kao i prigovore u pogledu načina oduzimanja predmeta od A. G. i M. R., odnosno načina deponiranja nađene količine heroina, te da su ih odbili kao neosnovane. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ocjena zakonitosti vještačenja ocijenjena na osnovu člana 221. Zakona o krivičnom postupku kojim je propisano da vještačenje, izuzetno, mogu naložiti i ovlaštena službena lica, a što je i učinjeno u konkretnom slučaju. Dalje, u pogledu navoda da nije prihvaćena naknadno data pismena izjava svjedoka A. G. u kojoj je tvrdio da je iskaz pred sudom dao pod pritiskom svoje porodice i policije, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud ocijenio i naknado predočenu pismenu izjavu, da je konstatirao da navodna prisila i prinuda od policije i porodice ničim nisu dokazne, te da je prihvatio dokaz, tj. iskaz ovog svjedoka koji je dao u postupku pred sudom. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su dati jasni i obrazloženi razlozi zbog kojih nije prihvaćena izjava M. R. da je kritične prilike do apelanta dolazio zbog punjača za telefon, a ne da bi kupio narkotike. U pogledu tvrdnji da je oduzimanje predmeta od A. G. i M. R. bilo nezakonito, Ustavni sud primjećuje da je zakonitost ove radnje ocijenjena u skladu sa članom 116. Zakona o krivičnom postupku, a kojim je propisano da se pretresanju lica može pristupiti i kada je vjerovatno da se pretresanjem mogu pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak. U vezi sa ovim navodom iz apelacije kao i u odnosu na osporavanje načina deponiranja oduzetih supstanci, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je sa ovim aktivnostima bio upoznat sudija za prethodni postupak, a što je u skladu sa članom 128. Zakona o krivičnom postupku kojim je propisana obaveza da se u slučaju pretresanja bez naredbe izvještaj podnosi sudiji za prethodni postupak, a koji je bio upoznat i da je oduzeta droga zadržana na čuvanju u KTC-u, gdje je i obavljeno njeno vještačenje. Dalje, iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje odluke zasnivali na dokazima koji su izvedeni u toku postupka, da su ih ocijenili pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su u pogledu svakog od provedenih dokaza dali obrazloženje zašto ga prihvaćaju ili ne prihvaćaju. Na osnovu svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantu u bilo kojoj fazi postupka bila uskraćena mogućnost da predlaže dokaze, da se izjašnjava o dokazima suprotne strane ili da iznosi svoje argumente. Najzad, optužba protiv apelanta je razmatrana na dvije instance, čime apelantu nije bila uskraćena ni mogućnost da iznosi argumente protiv dokaza koje je ponudilo tužilaštvo, na kojim je bila zasnovana optužba protiv njega, a za koje tvrdi da su bili nezakoniti.
10. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović