Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-868/08 (B. O.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-868/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 868/08, rješavajući apelaciju Bojke Ostojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojke Ostojić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-
2391/02 od 13. decembra 2007. godine i Rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva broj UP-II-03-
59/02 od 4. jula 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojke Ostojić podnesena zbog nepostupanja Službe za urbanizam, geodetske, imovinskopravne poslove i infrastrukturu Općine Kalesija po Presudi Kantonalnog suda u Tuzli broj U-230/05 od 21. maja 2007. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojka Ostojić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika podnijela je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2391/02 od 13. decembra 2007. godine i Rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo poljoprivrede) broj UP-II-03-59/02 od 4. jula 2002. godine, te zbog nepostupanja Službe za urbanizam, geodetske, imovinskopravne poslove i infrastrukturu Općine Kalesija (u daljnjem tekstu: Služba za urbanizam) po Presudi Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-230/05 od 21. maja 2007. godine. Činjenice u odnosu na postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-2391/02 od 13. decembra 2007. godine
2. Služba za budžet, poduzetništvo, stambeno-komunalne i inspekcijske poslove Općine Kalesija (u daljnjem tekstu: Služba za budžet i poduzetništvo) Rješenjem broj 04-26-1328 od 20. maja 2002. godine odbila je apelantičin zahtjev za izdavanje dozvole za doznaku i sječu šume za vlastite potrebe na parceli označenoj kao „Rastik“ k.č. broj 1257 k.o. Kalesija, šuma 2. klase (u daljnjem tekstu: sporna parcela). U obrazloženju rješenja je istaknuto da u konkretnom slučaju nisu riješeni imovinskopravni odnosi zbog toga što je u zemljišnoknjižnom izvatku na spornoj parceli u „B“ listu uknjižena društvena svojina. Shodno navedenom, konstatovano je da nije riješeno prethodno pitanje, a bez kog se ne može riješiti apelantičin zahtjev u konkretnom slučaju.
3. Federalno ministarstvo poljoprivrede je Rješenjem broj UP-II-03-59/02 od 4. jula 2002. godine, odlučujući po apelantičinoj žalbi, poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ propustio da sa sigurnošću utvrdi ko je vlasnik sporne parcele, pa da je morao primijeniti član 142. Zakona o upravnom postupku koji se odnosi na prethodno pitanje. U vezi s tim, ukazano je da je prvostepeni organ morao prekinuti postupak dok se ne raspravi prethodno pitanje, odnosno da naloži nadležnom organu da pokrene postupak u kom će prethodno pitanje biti raspravljeno, te mu odredi rok za preuzimanje radnji. Najzad, konstatovano je da obrazloženje rješenja nije u skladu sa članom 207. Zakona o upravnom postupku, jer ne sadrži razloge koji, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, upućuju na rješenje kao u izreci. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku prije donošenja rješenja zaključkom prekine postupak i naloži apelantici da radi rješenja prethodnog pitanja traži od nadležnog organa da pokrene postupak, te da joj odredi rok u kom je dužna da se obrati nadležnom organu.
4. Služba za budžet i poduzetništvo je zaključkom broj 04-26-1328 od 16. jula 2002. godine, postupajući u skladu sa uputama Federalnog ministarstva poljoprivrede, prekinula postupak i naložila apelantici da u roku od 30 dana od konačnosti zaključka pokrene postupak kod imovinskopravne službe za rješavanje pitanja prava vlasništva na spornoj parceli sa poukom o nastavku postupka izdavanja dozvole za sječu šume nakon što ovo pitanje bude riješeno.
5. Federalno ministarstvo poljoprivrede je Rješenjem broj UP-II-03-02-72/02 od 26. septembra 2002. godine, odlučujući po apelantičinoj žalbi na zaključak prvostepenog organa, zaključak potvrdilo, a žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se u postupku izdavanja dozvole za sječu šume pojavila sumnja u pogledu vlasništva na spornoj parceli, pa da je potrebno prethodno provesti postupak za utvrđivanje prava vlasništva kako bi se postupak mogao u cijelosti provesti. U vezi s tim ukazano je da je članom 23. stav 6. Zakona o šumama regulisano da se u šumama na kojim postoji pravo vlasništva u svojini građana sječa stabala može obavljati na temelju dozvole za sječu, koju na zahtjev vlasnika šume izdaje nadležni organ uprave za poslove šumarstva. Dalje, ocijenjeno je da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Najzad, drugostepeni organ je svoju odluku utemeljio na članu 223. stav 4. i članu 142. Zakona o upravnom postupku, te članu 23. stav 6. Zakona o šumama.
6. Vrhovni sud je Presudom broj U-2391/02 od 13. decembra 2007. godine apelantičinu tužbu protiv rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud se, također, pozvao na član 23. stav 6. Zakona o šumama, te istakao da je irelevantan za pravilno rješenje konkretne stvari apelantičin navod da je stekla pravo vlasništva na predmetnoj šumi održajem. Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da se osporenim rješenjem nije odlučivalo o pravu vlasništva, već o zakonitosti zaključka prvostepenog organa o prekidu postupka radi rješenja prethodnog pitanja. Činjenice u pogledu navoda o nepostupanju Službe za urbanizam po Presudi Kantonalnog suda broj U-230/05 od 21. maja 2007. godine
7. Federalna uprava za geodetske i imovinskopravne poslove je Rješenjem broj 05-31-2-272/04 od 7. aprila 2004. godine poništila Rješenje Službe za urbanizam broj 08/1-31-2-1192/2 od 19. decembra 2003. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantičina žalba. Istim rješenjem odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv Rješenja Službe za urbanizam broj 08/1-31-2-1192/2 od 1. decembra 2003. godine kojim je odlučeno da se apelantici ne priznaje pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu (sporna parcela), koje je upisano u zemljišnoknjižnom ulošku broj 904 k.o. Prnjavor, po starom premjeru, kao društvena svojina, apelantici naloženo da napusti uzurpirano zemljište i preda ga Općini Kalesija, te je određena uknjižba prava korištenja sporne parcele u korist JP „Šume Tuzlanskog kantona“ i odlučeno da apelantici ne pripada pravo na naknadu za nepriznato uzurpirano zemljište.
8. Kantonalni sud je Presudom broj U-230/05 od 21. maja 2007. godine apelantičinu tužbu uvažio i osporeno rješenje Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni organ u svom Rješenju broj 05-30-2-1196 od 10. juna 2003. godine pravilno utvrdio da je uzurpacija spornog zemljišta izvršena prije 6. aprila 1941. godine. Međutim, prvostepeni organ je propustio da izvrši pravilno povlačenje granične linije, a kako je to propisano odredbama Zakona o uzurpacijama („Službeni list SRBiH“ broj 6/78 - prečišćeni tekst). U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni organ zanemario odredbe člana 17. Zakona o uzurpacijama kojim je regulisan način i postupak povlačenja granične linije koji podrazumijeva obrazovanje komisije na način i po postupku utvrđenom zakonom, kao i obavezu sastavljanja zapisnika i izradu pregleda skice, kao i dužnost da se za sva izolovana zemljišta pod šumom, u skladu sa članom 7. stav 4. istog zakona, utvrde površina, obraslost i broj uzurpanata, kao i da se dâ mišljenje da li se takvo zemljište može smatrati manjim izolovanim zemljištem pod šumom. Kantonalni sud je dalje konstatovao da je prvostepeni organ propustio napraviti detaljnu i preglednu skicu lica mjesta sa legendom sa svim opisnim, grafičkim, tehničkim i numeričkim oznakama kako sporne, tako i susjednih parcela, a kako bi utvrdio odlučnu činjenicu koja se odnosi na granicu predmetne parcele sa državnim zemljištem, te da prilikom uviđaja nije dat detaljan i precizan opis lica mjesta. Nadležnom organu je naloženo da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dostave presude, provede postupak u kojem je vezan pravnim shvatanjem i primjedbama suda, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o uzurpacijama.
9. Služba za urbanizam je uz odgovor na apelaciju dostavljen Ustavnom sudu 11. aprila 2009. godine dostavila na uvid Rješenje broj 08/1-31-1192 od 28. marta 2008. godine kojim je apelantičin zahtjev za priznavanje prava vlasništva na uzurpiranom zemljištu (spornoj parceli) odbijen, te joj naloženo da napusti uzurpirano zemljište i da ga preda u posjed Općini Kalesija u čiju korist se ima izvršiti uknjižba prava korištenja. Također, uz odgovor su priloženi i zapisnici sa pet usmenih rasprava održanih u periodu od 21. avgusta 2007. godine do 12. februara 2008. godine, a koje su prethodile donošenju navedenog rješenja. Najzad, u odgovoru je konstatovano da je navedeno rješenje, a koje sadrži jasnu uputu o pravnom lijeku, odnosno izjavljivanju žalbe, uručeno apelantičinom punomoćniku J.N., advokatu iz Zvornika.
10. Prema stanju u spisu, apelantica nije izjavila žalbu protiv Rješenja Službe za urbanizam broj 08/1-31-1192 od 28. marta 2008. godine.
11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda, te rješenjem Federalnog ministarstva poljoprivrede, kao i nepostupanjem Službe za urbanizam po Presudi Kantonalnog suda broj U-230/05 od 21. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je povrijeđen član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je osporena presuda Vrhovnog suda nezakonita, nepravilna i kontradiktorna sa presudom Kantonalnog suda i da se njome samo konvalidira i daje povoda Službi za budžet i poduzetništvo, odnosno Službi za urbanizam da nikad ne odluče o njenom zahtjevu za izdavanje dozvole za sječu šume, odnosno o zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva, a sve sa ciljem da bi se sačekalo da umre, s obzirom na to da je starija osoba, i tako izbjeglo odlučivanje o njenim pravima. Po apelantičinom mišljenju, osporenom presudom se stvara pravna nesigurnost i ona se dovodi u diskriminatorski položaj, jer joj se uskraćuje pravo da uživa, koristi i siječe šumu na parceli koja je u katastarskom operatu upisana na njeno ime. Dalje, apelantica navodi da je bila izložena konstantnom maltretiranju i šikaniranju nadležnih organa Općine Kalesija prilikom pozivanja da se navodno postigne „nagodba“, te pri tome prijetnjama i zastrašivanju, kao i bahatom ponašanju i nastupu nadležnih organa pri bilo kom kontaktu, odnosno prilikom podnošenja molbi. Najzad, apelantica ističe da prvostepeni organ ne preduzima ništa kako bi riješio konkretnu upravnu stvar iako mu je presudom Kantonalnog suda naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema presude mora provesti postupak shodno pravnim shvatanjima i primjedbama ovog suda. Dopustivost prima facie
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Apelantica, prije svega, osporava presudu Vrhovnog suda kojom je odlučeno o njenoj tužbi u upravnom sporu, a u povodu rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede kojim je potvrđen zaključak Službe za urbanizam o prekidu postupka po njenom zahtjevu za izdavanje odobrenja za doznaku i sječu šume. U suštini, navodi iz apelacije u ovom dijelu pokreću pitanje da li je ispravna odluka o prekidu navedenog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
15. Iz obrazloženja osporene presude i rješenja ne može se zaključiti da su povrijeđena ili zanemarena apelantičina ustavna prava. Također, iz obrazloženja osporene presude ne može se zaključiti da su tumačenje i primjena zakona bili proizvoljni ili diskriminacijski ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni sud, odnosno Federalno ministarstvo poljoprivrede dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ne sadrži ništa što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna i na štetu apelantice na način da vrijeđa njena ustavna prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Dalje, apelantica ističe da joj je osporenom presudom i rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu, te da je diskriminisana u uživanju ovog prava. Povreda prava na imovinu, po apelantičinom mišljenju, ogleda se u činjenici da joj je uskraćeno pravo da koristi imovinu koja je na njeno ime upisana u katastarskom operetu. U vezi sa ovim dijelom navoda iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude i rješenja proizlazi da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o apelantičinom pravu na imovinu, već o zakonitosti prekida postupka po apelantičinom zahtjevu za izdavanje odobrenja za doznaku i sječu šume, a dok se ne riješi prethodno pitanje vlasništva, odnosno korištenja predmetnih nekretnina. S obzirom na predmet odlučivanja u konkretnom postupku, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije u ovom dijelu neosnovani, te da nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Najzad, apelantica tvrdi da je osporenim odlukama diskriminisana u pogledu uživanja prava na imovinu, te da one predstavljaju osnov za njeno dalje šikaniranje i onemogućavanje u uživanju prava koje joj pripada. U prilog ovim tvrdnjama apelantica posebno ističe da je bila izložena prijetnjama, šikaniranju i maltretiranju pred organima uprave Općine Kalesija, a posebno rukovodioca Službe za budžet i poduzetništvo, koji je svojim postupcima kod nje uzrokovao strašne duševne potrese i patnje. Međutim, u samoj apelaciji apelantica ne nudi niti jedan dokaz kojim bi ove navode potkrijepila, niti navodi u čemu su se sastojale radnje rukovodioca navedene općinske službe kojim su joj uzrokovani duševni potresi i patnje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi u ovom dijelu paušalni i da nisu ničim argumentovani, te da su navodi o povredi člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 očigledno (prima facie) neosnovani. Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu
18. Apelantica smatra da joj je, zbog nepostupanja Službe za urbanizam po Presudi Kantonalnog suda broj U-230/05 od 21. maja 2007. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je povrijeđen član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
20. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
21. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da Služba za urbanizam nije postupila po presudi Kantonalnog suda, te da nije meritorno odlučila o njenom zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva na spornoj parceli. Međutim, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je navedena služba u periodu od 21. avgusta 2007. godine do 12. februara 2008. godine zakazala i održala pet usmenih rasprava u postupku odlučivanja po apelantičinom zahtjevu, da je na dvije rasprave apelantica lično pristupila, odnosno da je na tri rasprave pristupio njen punomoćnik. Dalje, Služba za urbanizam je o apelantičinom zahtjevu odlučila Rješenjem broj 08/1-31-1192 od 28. marta 2008. godine, koje je zaprimio njen punomoćnik. Navedeno rješenje u pouci o pravnom lijeku sadrži jasnu uputu da se protiv njega može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana njegovog prijema Federalnoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove. Iz stanja spisa proizlazi da apelantica na ovo rješenje nije izjavila žalbu.
22. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku apelantica propustila da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da, u skladu sa poukom o pravnom lijeku koju je sadržavalo Rješenje Službe za urbanizam broj 08/1-31-1192 od 28. marta 2008. godine, u ostavljenom roku protiv tog rješenja izjavi žalbu Federalnoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, te odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović