Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-618/08 (A. V.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-618/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 618/08, rješavajući apelaciju A. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 292 od 25. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 292 od 25. januara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-469/04 od 11. decembra 2006. godine obavezan je «Natron» Maglaj d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 1.139.59 KM na ime otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počevši od 19. oktobra 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Dalje, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 724,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog, te da se u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu ZOR) apelant zatekao na čekanju posla, da ga tuženi u periodu od šest mjeseci nije pozvao na rad i da mu je po sili zakona 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na otpremninu. Sud je, dalje, naveo da je, s obzirom na odredbu člana 106. ZOR-a, sporno pitanje da li je od dana prestanka radnog odnosa apelantu (5. maj 2000. godine) a u vrijeme podnošenja tužbe sudu (19. oktobar 2004. godine) nastupila zastarjelost prava na potraživanje neisplaćenog iznosa otpremnine. S tim u vezi, sud je istakao da relevantnim odredbama člana 143. ZOR-a nije određen rok za isplatu otpremnine, te da je predviđena obaveza da poslodavac i zaposlenik to reguliraju u pismenoj formi. Sud je, dalje, naveo da, budući da apelant i tuženi nisu zaključili ugovor kojim bi ovo pitanje regulirali, te da rok za ispunjenje, odnosno isplatu otpremnine nije zakonom određen, zastarjelost počinje teći od momenta kada je apelant pozvao tuženog da mu isplati otpremninu, odnosno danom podnošenja tužbe (19. oktobar 2004. godine). Sud je istakao da je odredbama člana 424. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako rok za ispunjenje nije određen dužnik dolazi u zakašnjenje kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu (usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze). S obzirom na to da parnične stranke nisu zaključile ugovor o otpremnini kojim bi regulirali uvjete, način, visinu i rokove isplate otpremnine, te da rok za ispunjenje nije određen ZOR-om, zastarjelost počinje teći momentom kada je apelant pismeno pozvao tuženog da isplati otpremninu, odnosno tuženi je pao u docnju kada ga je apelant pozvao da ispuni obavezu, tj. danom podnošenja tužbe (19. april 2004. godine). S tim u vezi, sud je ocijenio da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja propisan članom 103. ZOR-a na koji se poziva tuženi.

3. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 004-

0-Gž-07-000 292 od 25. januara 2008. godine uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime otpremnine isplati iznos od 1.139.60 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom. Kantonalni sud je ocijenio da na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo donoseći osporenu presudu kojom je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu otpremnine, smatrajući da nije nastupila zastara potraživanja. Zaključak prvostepenog suda dat u obrazloženju odluke u kojem se navodi: «…da kako parnične stranke nisu zaključile ugovor kojim bi regulisale visinu, način, uslove i rokove isplate otpremnine zastarjelost počinje teći momentom kada je apelant pismeno pozvao tuženog da mu isplati otpremninu, tj. podnošenjem tužbe sudu», nije pravilan. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da u konkretnom slučaju nije zaključen ugovor o otpremnini, te da se apelant nije pismeno obraćao tuženom da mu se otpremnina isplati. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Rješenje o prestanku radnog odnosa broj R-360/01 od 24. aprila 2001. godine apelant primio 21. maja 2001. godine, što potvrđuje fotokopija dostavnice o uručenju navedenog rješenja. Protekom roka od osam dana za prigovor navedeno rješenje je postalo pravosnažno 29. maja 2001. godine. Od tog momenta je apelant mogao tražiti ispunjenje obaveze od tuženog. Podnošenjem tužbe 18. oktobra 2004. godine protekao je rok od tri godine kada nastupa apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa. Naime, član 371. ZOO-a predviđa da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastarjelosti. Kako se pravo na otpremninu stječe prestankom radnog odnosa prema odredbama člana

143. ZOR-a, to se na predmetni slučaj primjenjuje član 106. ZOR-a, koji predviđa da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od nastanka potraživanja. Kako rok za isplatu otpremnine nije određen zakonom, a niti je zaključen ugovor o načinu isplate otpremnine za predmetni slučaj, to se rok zastare treba računati od dana pravosnažnosti rješenja kojim je utvrđeno pravo na otpremninu, tj. od 29. maja 2001. godine, a ne kako to prvostepeni sud pogrešno zaključuje od dana kada je apelant pozvao tuženog da mu isplati otpremninu. Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi utječu na pravilnost i zakonitost prvostepene presude budući da je na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana

14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. što je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na odredbama člana 106. ZOR-a umjesto na odredbama člana 324. stav 2. ZOO-a. Apelant smatra da je Kantonalni sud odredbe člana 106. ZOR-a mogao primijeniti samo u slučaju da je tuženi sa njim zaključio ugovor iz člana 143. stav 7. ZOR-a i njime odredio dan do kojeg mu je bio dužan ispuniti obavezu isplate otpremnine. Kako tuženi nije tako postupio, rok zastare spornog potraživanja počeo je teći tek podnošenjem tužbe u smislu člana 324. stav 2. ZOO-a. Dalje, apelant svoj zahtjev temelji i na dosadašnjoj praksi Kantonalnog suda u sudskim postupcima sa istim predmetom spora, koji je u tim postupcima svoje odluke temeljio na odredbama člana 324. stav 2. ZOO-a. Apelant ističe da mu je postupanjem Kantonalnog suda na navedeni način povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelant navodi da mu je zbog navedenog povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije, budući da je diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike koji su naplatili sporne otpremnine u sudskim postupcima koje su vodili vezano za isplatu otpremnine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

8. Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci broj AP 2338/07 od 17. decembra 2009. godine (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalne propise i dali jasne razloge za zaključak da se radi o potraživanju iz radnog odnosa za koje, u smislu člana 106. ZOR-a, apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Redovni sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju apelantovo potraživanje zastarjelo, budući da je tužba sudu podnesena «...7. jula 2005. godine te da je obaveza tuženog nastala pravosnažnošću rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno, 3. juna 2001. godine, pa je rok propisan odredbama člana 106. ZOR-a istekao 3. juna 2004. godine...» (vidi tačku 9. citirane odluke).

9. Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju Kantonalni sud, odlučujući u postupku povodom pravnog lijeka tuženog, jasno naveo da se pravo na otpremninu stječe prestankom radnog odnosa prema odredbama člana 143. ZOR-a, te da se na predmetni slučaj primjenjuje član 106. ZOR-a koji predviđa da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od nastanka potraživanja.

10. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2338/07 od 17. decembra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

11. Apelant ističe da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud u sudskim postupcima sa istim predmetom spora svoje odluke temeljio na odredbama člana 324. stav 2. ZOO-a.

12. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

13. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u predmetnom postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u ovoj odluci. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-618/08 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio