Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-103/10 (M. S.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-103/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 103/10, rješavajući apelaciju Mirsada Salihića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Salihića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001065 od 20. novembra 2009.
godine i presude Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-Gž-07- 001182 od 7. februara 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Salihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, podnio 9. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001065 od 20. novembra 2009. godine i presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001182 od 7. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1521/05 od 30. decembra 2006. godine, stavom I obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine da apelantu isplati na ime plaća za februar i mart 2001. godine iznos od 1.131,00 KM, na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora za period 1999-2002. godina iznos od 1.593,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. marta 2003. godine pa do isplate. Stavom II presude poništeno je rješenje Federalnog ministarstva odbrane BiH Sarajevo broj 004-34-7-2916- 2/02 od 31. decembra 2002. godine, te je tužena obavezana da apelantu na ime neisplaćene nakande za odvojeni život isplati ukupan iznos od 15.569,00 KM sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci presude. Stavom III obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.322,00 KM, dok je stavom IV i V apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001182 od 7. februara 2008. godine, žalba tužene je djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena u stavovima II i III, na način da je tužena obavezana da apelantu na ime neisplaćene nakande za odvojeni život isplati ukupan iznos od 7.438,00 KM sa zateznom kamatom i to na iznos od 794,00 KM od 19. decembra 2002. godine, a na iznos od 6.644,00 KM počev od 13. marta 2003. godine pa do isplate, a dosuđeni troškovi parničnog postupka sa iznosa od 4.322,00 KM sniženi su na iznos od 2.420,32 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Vrhovni sud rješavajući po reviziji, donio je rješenje broj 070-0-Rev-08-001065 od 20. novembra 2009. godine, kojim je odbacio reviziju apelanta. U obrazloženju navedenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da prema članu 237. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. Naime, u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude je iznos od 8.163,00 KM jer apelant pobija drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizilazi da je revizija tuženog nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. ZPP-a.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Iz navoda apelacija i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001065 od 20. novembra 2009. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07- 001182 od 7. februara 2008. godine.
9. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001182 od 7. februara 2008. godine, s obzirom na to da je apelant 9. maja 2008. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, pa se podrazumijeva da je navedenu presudu Kantonalnog suda primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 9. januara 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović