Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1358/10 (M. L.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1358/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1358/10, rješavajući apelaciju Milorada Lujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Lujića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 129 od 14. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 347 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Modriči broj P-143/02-Š od 17. februara 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Lujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Žabara, kojeg zastupa Čedmir Ostojić, advokat iz Brčkog, podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 129 od 14. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 347 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
143/02-Š od 17. februara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-143/02-Š od 17. februara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 347 od 18. septembra 2007. godine, utvrđeno je da je apelant kao tuženi bespravno zauzeo dio parcele pobliže opisane u izreci prvostepene presude, a koja parcela je vlasništvo tužitelja Dušana Lujića (u daljnjem tekstu: tužitelj), na način što je u dijelu ove parcele sagradio dio pomoćnog objekta šupe i kokošinjca, pa je apelant obavezan da ukloni dijelove objekta sagrađenih na predmetnom zamljištu i isto vrati u prvobitno stanje i preda u posjed tužiocu, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.385,00 KM. Stavom II izreke prvostepene prsude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom dijelu zemljišta i uknjižbu prava posjeda na navedenoj nekretnini.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 129 od 14. marta 2008. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 013-
0-Gž-06-000 347 od 18. septembra 2007. godine.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Nadalje, navedeno je da je članom 321. stav 2. istog zakona propisano da ukoliko se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost spora koju je tužitelj označio u tužbi, dok je stavom 3. iste zakonske odredbe propisano da ako je u slučaju iz stava 2. tog člana tužitelj suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, sud će, najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti spora, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja odnosi na predaju u posjed nekretnina, a vrijednost spora je u tužbi označena na iznos od 1.000,00 KM, a apelantov zahtjev se odnosi na utvrđenje prava vlasništva na istim nekretninama. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora ne prelazi cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP-a, te je ocijenio da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. ZPP-a.
5. Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantova revizija je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 129 od 14. marta 2008. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 347 od 18. septembra 2007. godine.
9. Ustavni sud smatra da nije potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantua uručena presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 347 od 18. septembra 2007. godine, imajući u vidu da ju je u svakom slučaju primio prije 14. marta 2008. godine, kada je Vrhovni sud donio odluku o reviziji koju je izjavio protiv te presude. S obzirom na to da je apelent presudu Okružnog suda primio prije 14. marta 2008. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 16. aprila 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović