Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1495/10 (S. M.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1495/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1495/10, rješavajući apelaciju Seada Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Mešića podnesena radi nerješavanja pitanja isplate penzije preko Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Šamca, podnio je 4. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerješavanja pitanja isplate penzije preko Federalnog zavoda penzijskog i invlidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod). Predmetni podnesak je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU 13/10, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 24. aprila 2010. godine formiran apelacioni predmet.

2. Rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine Stručna služba zajednice - filijala u Tuzli (u daljnjem tekstu: SIZ PIO) broj 0001184670345 od 28. septembra 1984. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju počev od 5. juna 1984. godine.

3. U postupku za ponovno uvođenje u isplatu invalidske penzije na zahtjev apelanta Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Stručna služba fonda – filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS) je donio rješenje broj 1184670345 od 27. februara 2003. godine kojim je apelant preuzet u isplatu invalidske penzije u iznosu od 90,48 KM počev od 26. septembra 2002. godine.

4. U postupku pokrenutom po službenoj dužnosti Fond PIO RS je donio rješenje broj 1184670345 od 28. februara 2003. godine kojim je apelantu određena penziju u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu rješenja počev od 1. oktobra 2002. godine. Istim rješenjem je precizirano da citirano rješenje zamijenjuje dosadašnje rješenje na temelju kojeg je vršena isplate te da će se utvrđeni iznos penzije usklađivati mjesečno prema stanju sredstava Fonda PIO RS.

5. Apelant nije zadovoljan što mu se penzija ne isplaćuje «tamo gdje je i zaradio, a to je u Tuzli» i navodi da je nerješavanjem pitanja isplate penzije preko Zavoda povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nadalje ističe da penziju, iako je penzionisan prije rata, nije primao 10 godine, da godinama bezuspješno pokušava da riješi pitanje isplate penzije podneseći zahtjeve Zavodu odnosno Kantonalnoj administrativnoj službi u Tuzli, da na iste nije odgovoreno te da iz tog razloga nije imao mogućnost podnošenja žalbe jer odluka po njegovim zahtjevima nikada nije donesena.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na činjenicu da nije riješeno pitanje isplate njegove penzije preko Zavoda i pored činjenice da je više puta podnosio zahtjev provostepenom organu uprave. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća apelanta da je u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 44/99) i Zakona o upravnom sporu («Službene novine Federacije BiH» br. 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS) imao mogućnost podnošenja žalbe drugostepenom organu odnosno pokretanja upravnog spora pred nadležnim Kantonalnim sudom zbog nedonošenja rješenja u zakonom propisanom roku. Odredbama člana 216. Zakona o upravnom postupku propisani su rokovi u kojima su organi uprave dužni odlučiti o zahtjevu stranke. Nadalje, članom 20. stav 3. je propisano da ako u upravnom postupku provostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku nije donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo sa svojim zahtjevom da se obrati drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka ima pravo pokrenuti upravni spor, a isti može pokrenuti i ako u zakonom propisanom roku drugostepeni organa ne donese rješenje odnosno ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ZUS. Pozitivni zakonski propisi su omogućavali apelantu da, bez obzira na činjenicu da prvostepeni organ nije odlučio o njegovom zahtjevu, riješi pitanje isplate penzije odnosno dođe do konačne odluke o meritumu apelantovog zahtjeva. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu te da se na taj način lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi, prema Pravilima Ustavnog suda, mogla biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1495/10 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio