Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/10 (M. Ć.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1645/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1645/10, rješavajući apelaciju Milinka Ćode, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milinka Ćode podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 000102 09 Rev od 3. marta 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 000102 08 Gž od 10. aprila 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 000102 02 P od 21. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milinko Ćodo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, podnio je 7. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 000102 09 Rev od 3. marta 2010. godine.

2. Apelant je tužbom od 21. oktobra 2002. godine pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tuženih Opštine Pale i Grada Istočno Sarajevo, tražeći od suda da poništi rješenje Profesionalne vatrogasne čete Pale broj 12-02/02 od 1. februara 2002. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa i obaveže tuženu Opštinu Pale da ga vrati u radni odnos, da mu naknadi plate za period od 1. januara 2001. godine do 31. oktobra 2007. godine u iznosu od 16.692,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 12.400,56 KM, da plati doprinose Fondu PIO i Fondu zdravstvenog osiguranja, te utvrdi da je apelantov prigovor od 25. marta 2002. godine, podnesen protiv spornog rješenja o prestanku apelantovo radnog odnosa, prihvaćen shodno odredbi člana 117. stav 5. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) i predmetno rješenje stavljeno van snage, pa da je tužena Opština Pale dužna to priznati.

3. Rješenjem Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 000102 02 P od 21. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 000102 08 Gž od 10. aprila 2009. godine, apelantova tužba u odnosu na tuženu Opštinu Pale odbačena je kao neblagovremena, a u odnosu na Grad Istočno Sarajevo primljeno je na znanje povlačenje tužbe, te je apelant obavezan tuženoj Opštini Pale naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.880,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je Osnovni sud, ispitujući blagovremenost apelantove tužbe, utvrdio da je apelant protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 1. februara 2002. godine podnio 25. marta 2002. godine prigovor, o kojem nije odlučeno. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je Profesionalna vatrogasna četa Pale posebna opštinska upravna organizacija, čiji je osnivač Opština Pale, te zaključio da se na prava i obaveze radnika te upravne organizacije primijenjuju odredbe člana 26. stav 3. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ broj 35/99), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja. Kako je navedenom zakonskom odredbom određeno da se prava i obaveze radnika opštinske uprave ostvaruju u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. od 11/94 do 6/97), Osnovni sud je zaključio da je apelant propustio da, po proteku roka od 15 dana od dana izjavljivanja prigovora protiv prvostepenog rješenja, u narednom roku od 15 dana podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava u skladu sa članom 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. U tom smislu, a imajući u vidu činjenicu da je apelant tužbu podnio 21. oktobra 2002. godine, Osnovni sud je zaključio da se na sporni odnos ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu na koje se apelant poziva, te je iz naprijed navedenih razloga odlučio kao u izreci rješenja. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja od 10. aprila 2009. godine naveo da prihvata u cjelosti činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, pa je apelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja Osnovnog suda od 21. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji, izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda od 10. aprila 2009. godine u dijelu u kojem je njegova tužba odbačena kao neblagovremena, Vrhovni sud je rješenjem broj 89 0 P 000102 09 Rev od 3. marta 2010. godine odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan prigovor revizije da je drugostepeno rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je Vrhovni sud zaključio da su redovni sudovi pravilno odlučili da sporni odnos treba riješiti primijenom odredbi Zakona o lokalnoj samoupravi koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa 1. februara 2002. godine. Vrhovni sud je, također, naveo da se u apelantovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu u smislu člana 4. tog zakona, na koje se apelant poziva. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi dali jasne, razumljive i valjane razloge koji nisu u suprtnosti sa izrekama rješenja, pa je odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da ni redovni sudovi u postupku po tužbi i žalbi, niti Vrhovni sud u postupku po izjavljenoj reviziji nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije, u smislu odredbe člana 37. Zakona o lokalnoj samoupravi, koji je u relevatno vrijeme bio na snazi, podnio tužbu nadležnom sudu, čime je propustio da ostvari zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, te izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja iste, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o tužbi apelanta, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/10 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio