Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/10 (D. P., C. P., M. P., S. B., M. Đ., J. V.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1657/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1657/10, rješavajući apelaciju Dragana Prešića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Prešića, Cvijetina Panića, Mirjane Petrović, Save Bjelića, Miroslava Đuranovića, Janje Vidović, Radmile Nedić, Ranka Manojlovića, Milke Mađarac, Mladena Blagojevića, Jordanke Simić, Željke Damjanović, Mladenke Ristić, Dragice Puhalo, Sanje Krulj, Svjetlane Željaja, Sime Maksimovića, Borislava Kikića, Slobodana Đurića, Bore Blagojevića, Cvijana Ilinčića, Tijane Paunović, Tanje Lukić, Smilje Đuričić, Ljiljane Marković, Zorana Govedarice, Dragana Marića, Ljiljane Ninković, Marije Stijepić, Gorane Cvijetić, Zorice Šaporac, Snježane Knežević, Vesne Spasojević, Sanje Božić, Tanje Lukić, Gordane Tekić, Zorana Markovića, Jelene Šainović i Sonje Novaković podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 102 od 1. aprila 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-

08-000 444 od 11. decembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000 092 od 15. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Prešić, Cvijetin Panić, Mirjana Petrović, Savo Bjelić, Miroslav Đuranović, Janja Vidović, Radmila Nedić, Ranko Manojlović, Milka Mađarac, Mladen Blagojević, Jordanka Simić, Željka Damjanović, Mladenka Ristić, Dragica Puhalo, Sanja Krulj, Svjetlana Željaja, Simo Maksimović, Borislav Kikić, Slobodan Đurić, Boro Blagojević, Cvijan Ilinčić, Tijana Paunović, Tanja Lukić, Smilja Đuričić, Ljiljana Marković, Zoran Govedarica, Dragan Marić, Ljiljana Ninković, Marija Stijepić, Gorana Cvijetić, Zorica Šaporac, Snježana Knežević, Vesna Spasojević, Sanja Božić, Tanja Lukić, Gordana Tekić, Zoran Marković, Jelena Šainović i Sonja Novaković (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Doboja, koje zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnijeli su 6. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 102 od 1. aprila 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-

Gž-08-000 444 od 11. decembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000 092 od 15. jula 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 092 od 15. jula 2008. godine, koje je je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 444 od 11. decembra 2008. godine, odbačena je kao neosnovana tužba apelanata podnesena protiv tuženih Ekonomske i trgovinske škole Doboj i Opštine Doboj, radi isplate naknada iz radnog odnosa (naknada za topli obrok, naknada za regres i naknada po osnovu zimnice i ogrjeva za 2003. i 2004. godinu). Osnovni sud je naveo da su apelanti tužbu podnijeli 16. februara 2006. godine, dok su potraživanja koja su predmet spora dospijevala svaki mjesec za predhodni, pa su apelanti o tome imali saznanje znatno ranije, prije nego su podnijeli tužbu. Osnovni sud je na osnovu prethodno navedenog primijenio odredbu člana 105. („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) kojom je propisano da se tužba za zaštitu prava radnika može podnijeti u roku od 1 godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od 3 godine od učinjene povrede. Budući da su apelanti tužbu sudu podnijeli 16. februara 2006. godine, Osnovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 102 od 1. aprila 2010. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija apelanata izjavljena protiv rješenja Okružnog suda od 11. decembra 2008. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbom 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da se prema odredbi člana 316. stav 2. istog zakona za vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 254. ZPP-a propisano da se revizija može izjaviti i protiv rješenja drugostepenog suda, te da revizija ne bi bila dozvoljena u onim sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena ni protiv drugostepene presude. Budući da pobijani dio osporenog drugostepenog rješenja za svakog tužitelja-suparničara pojedinačno ne iznosi preko 10.000,00 KM, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu, u smislu odredbi člana 237. navedenog zakona, nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, sud je zaključio da revizija u konkretnoj pravnoj stvari nije dozvoljena.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, već je njihova tužba, odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelanti nisu u zakonom propisanom roku podnijeli tužbu nadležnom sudu, čime su izgubili pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ).

8. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o njihovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/10 (D. P., C. P., M. P., S. B., M… | Sudska praksa | Aktio