Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/10 (B. P.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1686/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-1686/10, rješavajući apelaciju Borislava Pilčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Pilčića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-SuV-10-000 003 od 23. aprila 2010. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Pilčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrbanjaca, opština Kotor Varoš, koga zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 8. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-SuV-10-000 003 od 23. aprila 2010. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 001749 09 K od 31. decembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90, u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. istog zakona, a sve u vezi sa članom 22. KZ SFRJ, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od časa lišenja slobode, odnosno 14. aprila 2009. godine, pa nadalje, te je obavezan platiti troškove krivičnog postupka i sudski paušal.

3. Apelant je izjavio žalbu protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 K 001749 09 K od 31. decembra 2009. godine. Prema stanju spisa, žalbeni postupak je u toku pred Vrhovnim sudom pod brojem 11 0 K 001749 10 KŽ 2.

4. Na sjednici drugostepenog vijeća Vrhovnog suda, održanoj 22. aprila 2010. godine, apelant prije izlaganja žalbe postavio zahtjev za izuzeće sudije izvjestioca Dragomira Miljevića u krivičnom predmetu tog suda broj 11 0 K 001749 10 KŽ 2, iz razloga propisanih članom 37.đ. Zakona o krivičnom postupku-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 100/09, u daljnjem tekstu: ZKP). Kao razlog za izuzeće je navedena činjenica da je taj sudija bio član drugostepenog vijeća Vrhovnog suda u predmetu broj 11 0 K 000859 09 Kž 2, u kojem je odlučivano o žalbi podnesenoj protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 K 000859 09 K od 15. juna 2009. godine, kojom su optuženi S.B. i Ć.B. oglašeni krivim za počinjeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, a koja je donesena postupanjem po istoj optužnici koja je podignuta i protiv apelanta, te u kojoj je navedeno su ta lica počinila predmetna krivična djela zajedno sa apelantom.

5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-SuV-10-000 003 od 23. aprila 2010. godine, odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 37.đ. ZKP-a propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost, dok je članom 38. stav 3. ZKP-a propisano da zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu. Konstatujući da je žalba protiv prvostepene presude Okružnog suda broj 11 0 K 001749 09 K od 31. decembra 2009. godine podnesena 2. februara 2010. godine, a da je zahtjev za izuzeće stavljen na sjednici drugostepenog vijeća, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja

7. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

9. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. To pretpostavlja da apelant, shodno principu iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepene odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da se na pitanje imaju li apelanti, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom, u pravilu, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

11. U apelantovom slučaju, Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-SuV-10-000 003 od 23. aprila 2010. godine, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjem samo odbijen njegov zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije i riješeno jedno proceduralno pitanje. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Vrhovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hrecgovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/10 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio