Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1699/10 (S. Đ.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1699/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1699/10, rješavajući apelaciju Stanislave Đurović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanislave Đurović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000098 od 15. januara 2010. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-000128 od 31. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanislava Đurović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Danilovgrada, Republika Crna Gora, koju zastupa Almir Selimović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000098 od 15. januara 2010. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-000128 od 31. oktobra 2007. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-000128 od 31. oktobra 2007. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice podnesena protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/2-23-528/04 od 28. septembra 2005. godine, kojim je potvrđeno rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-5-
2411/98 od 7. oktobra 2002. godine u pravnoj stvari vraćanja u posjed stana. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je apelantica osporeno rješenje Ministarstva primila 16. decembra 2005. godine na ruke punomoćnika A.S., advokata iz Sarajeva, a predmetnu tužbu podnijela 26. januara 2006. godine, što se vidi iz prijemnog pečata suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 20. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05: u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu, te kako je osporeno rješenje apelantici dostavljeno 16. decembra 2005. godine zakonski rok od 30 dana je istekao 17. januara 2006. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tužba apelantice podnesena nakon zakonom propisanog roka, odnosno neblagovremeno, pa je odlučio kao u izreci rješenja.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000098 od 15. januara 2010. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-U-
000128 od 31. oktobra 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da pravilan stav prvostepenog suda da je tužba apelantice podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka iz člana 18. stav 2. ZUS-a koji propisuje da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da ni Kantonalni sud u postupku po tužbi, niti Vrhovni sud u postupku po izjavljenom vanrednom pravnom lijeku nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelantica nije, u smislu odredbe člana 18. stav 2. ZUS-a, podnijela tužbu nadležnom sudu, čime je propustila da ostvari zaštitu svojih prava u upravom sporu, te izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja iste, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe Kantonalnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o tužbi apelantice, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović