Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1752/10 (H.G., S.H., B.A., A.M. i M.F.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1752/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1752/10, rješavajući apelaciju H.G. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.G., S.H., B.A., A.M. i M.F. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-
Gž-08-001984 od 24. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-001 551 od 9. oktobra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. H.G., S.H., B.A., A.M. i M.F. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Ružica Tanasilović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 13. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001984 od 24. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-001 551 od 9. oktobra 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-P-07-001551 od 9. oktobra 2008. godine, u pravnoj stvari apelanata protiv tuženih Općine Tuzla i Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, radi isplate duga v.s.p. 24.842,79 KM, odbačena je tužba apelanata zbog apsolutne nenadležnosti suda, te su ukinute sve provedene radnje izvedene tokom postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001984 od 24. februara 2010. godine, žalba apelanata je odbijena i rješenje Općinskog suda broj 032-0-P-07-001 551 od 9. oktobra 2008. godine, potvrđeno.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, pozivajući se na odredbe čl. 1., 19., 38. i 39. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica («Službene novine FBiH» broj 33/04), člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list RBiH» br. 33/95, 37/95 i 17/96), a u vezi sa članom 103. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list SFRJ» broj 31/86 – «Službeni list RBiH» br. 2/92, 6/94 i 13/94), da ne postoji nadležnost suda da u redovnom parničnom sudskom postupku odlučuje o tužbenom zahtjevu apelanata, te je ispravno postupio kada se na osnovu odredbe člana 16. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06), oglasio nenadležnim za rješavanje navedene pravne stvari.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelanti se žale na rješenja redovnih sudova kojim su njihove tužbe odbačene jer je utvrđeno da su sudovi apsolutno nenadležni u navedenoj pravnoj stvari.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. Dakle, pobijanim rješenjima redovnih sudova nije odlučeno o potraživanjima apelanata po osnovu invalidnine, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu.. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović