Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/10 (D. L.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-1973/10, rješavajući apelaciju D. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. L. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 82 0 P 000227 10 Rev od 20. aprila 2010. godine, rješenja Okružnog suda Bijeljina, broj 82 0 P 000227 10 Gž od 28. januara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda Srebrenica, broj 82 0 P 000227 09 P od 15. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. D. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, podnio je 26. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 82 0 P 000227 10 Rev od 20. aprila 2010. godine, rješenja Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 82 0 P 000227 10 Gž od 28. januara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda Srebrenica (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 82 0 P 000227 09 P od 15. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 82 0 P 000227 09 P od 15. decembra 2009. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 82 0 P 000227 10 Gž od 28. januara 2010. godine, tužba apelanta je odbačena kao neblagovremena, s obzirom da je apelant tražio da se AD Rudnik boksita ''Srebrenica'' (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže na ime neosnovanog bogaćenja, odnosno neisplaćenih troškova prevoza, putnih dnevnica i utrošenog goriva isplatiti mu iznos od 2.632,70 KM, sa zakonskom kamatom od 28. decembra 2008. godine do isplate, uz naknadu i troškova parničnog postupka. Osnovni sud je istakao da prema odredbama člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), u kojem je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite tog prava. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da je stavom 2. istog člana regulisano da se tužba može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine do dana učinjene povrede. Osnovni sud je ukazao da su navedeni rokovi procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Budući da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari tražio isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa koja imaju karakter mjesečnih davanja koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec, Osnovni sud je zaključio da je apelant morao podnijeti tužbu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja. Kako je tužbu apelant podnio 5. januara 2009. godine, a njegova potraživanja su iz 2005. i 2006. godine, Osnovni sud je zaključio da je na osnovu odredbe 105. Zakona o radu, njegova tužba neblagovremena.

3. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj 82 0 P 000227 10 Rev od 20. aprila 2010. godine, reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav 1. ZPP-a, propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. U konkretnom predmetu pobijani dio pravosnažne presude je 2.632,70 KM, pa je revizija odbačena kao nedopuštena. Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju ima uslova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, jer odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

4. Apelant je naveo da su mu je sporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz I

I/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava

Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 63/03), kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.

8. Dakle, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije tužbu podnio u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, te je shodno tome tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelant nije adekvatno opravdao činjenicu propusta podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelant nije opravdao tvrdnju da je podnošenje tužbe u zakonom propisanom roku, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi formalna odluka Osnovnog suda predstavljala povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/10 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio