Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1986/10 (S. V.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine · čl. 161
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1986/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-1986/10, rješavajući apelaciju Sretena Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretena Vidovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj U-391/07 od 19. marta 2010. godine i rješenja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, broj 16-07-34-495-2/07 od 20. februara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Sreten Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 22. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-391/07 od 19. marta 2010. godine i rješenja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), broj 16-07-34-
495-2/07 od 20. februara 2007. godine.
2. Rješenjem Ministarstva odbrane, broj 04/12-39-68 od 11. decembra 2006. godine, apelantu je izrečena disciplinska kazna smanjenja plate od 25% u trajanju od 10 mjeseci, zbog disciplinskog prijestupa iz člana 161. stav 1. tačka b.), r.) dd.) i tačka ee.) na osnovu Zakona o službi u Oružanim snagama BiH («Službeni glasnik BiH», broj 88/05 i 53/07).
3. Odlučujući o žalbi majora Milorada Petrušića, Ministarstvo odbrane je preinačilo prvostepeno rješenje te je rješenjem, broj 16-07-34-495-2/07 od 20. februara 2007. godine, umjesto izrečene disciplinske kazne utvrdilo kaznu gubitka profesionalne službe apelantu.
4. Sud BiH je rješenjem, broj U-391/07 od 19. marta 2010. godine, tužbu apelanta odbacio s obzirom na odredbu člana 179. stav 3. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine da se upravni spor ne može voditi protiv akta koji se odnosi na prestanak službe profesionalnog vojnog lica.
5. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su prema dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sporovi koje pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr) isključeni iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Ustavni sud, AP 1766/05 od 16. januara 2007. godine).
8. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za ljudska prava, s ciljem definiranja kriterija za određivanje potpadaju li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij, zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip, u skladu s ciljem i svrhom Evropske konvencije, kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovog člana. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je procijeniti sadrži li funkcija koju obavlja javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlasti koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Nosioci ovakvih funkcija isključeni su iz djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerljivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika, čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta, posebni zahtjevi ne postavljaju. Analizirajući dalje svoju praksu, Ustavni sud podsjeća da je u pojedinim predmetima, primjenjujući funkcionalni kriterij uspostavljen u već pomenutoj presudi Evropskog suda Pellegrin protiv Francuske neovisno što se radi o licima koja su praktično imali status javnih službenika, razmatrao navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te predmete takvih lica tretirao kao i ostale sporove iz radnih odnosa, ako bi ocjenio da njihova radna mjesta ne sadrže u značajnoj mjeri javnopravnu ovlast državne vlasti (vidi npr.Ustavni sud, AP356/065 od 9. maja 2006. godine).
9. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je i Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju dosadašnju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» Evropski sud priznaje interes države u kontrolisanju pristupa sudu kada je riječ o izvjesnim kategorijama osoblja. Međutim, na državama članicama je, prije svega nadležnom domaćem zakonodavstvu, da identifikuju ona područja državne službe koja uključuju diskrecione ovlasti neodvojive od suvereniteta države gdje interesi pojedinca moraju biti u drugom planu. Evropski sud vrši kontrolu poštujući princip supsidijarnosti (vidi Z et al. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 20392/95, stav 103, Evropski sud za ljudska prava 2001-V).
10. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da apelant, kao profesionalno vojno lice, osporava rješenje Suda BiH, broj U-391/07 od 19. marta 2010. godine i rješenje Ministarstva odbrane, broj 16-07-34-495-2/07 od 20. februara 2007. godine, o prestanku profesionalne vojne službe u oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da je odlučivanje o sastavu i organizaciji, kao i popuni oružanih snaga Bosne i Hercegovine sadrži diskrecione ovlasti neodvojive od suvereniteta države gdje interesi pojedinca moraju biti u drugom planu. Država ima opravdan interes da u okviru javno pravnih ovlasti uredi ovu oblast. Članom 179. stav 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da se «upravni spor [...] ne može voditi protiv akta koji se odnosi na [...] prestanak službe profesionalnog vojnog lica». Dakle, s obzirom da je u konkretnom slučaju vojnim licima izričito isključen pristup sudu, te da je država uređujući ovo pitanje iskoristila svoje «diskreciono pravo» prilikom reforme odbrane, u konkretnom slučaju ispunjena su oba citirana uslova, za isključivanje apelanta, kao državnog službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, slijedi da su navodi apelacije u ovom dijelu inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović