Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2027/10 (Z. G.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2027/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-2027/10, rješavajući apelaciju Z. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. G. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla, broj 03 0 P 002261 10 GŽ od 31. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda Kalesija, broj P.466/98 od 26. januara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnijela je 26. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 03 0 P 002261 10 GŽ od 31. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda Kalesija (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.466/98 od 26. januara 2010. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj P.466/98 od 26. januara 2010. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 03 0 P 002261 10 GŽ od 31. marta 2010. godine, odbijen je prijedlog za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom Općinskog suda, broj P-466/98 od 23. februara 2000. godine, a kojom je razveden brak između apelantice i Mehmeda Grahića (u daljnjem tekstu: tužitelj).
3. Apelantica smatra da joj je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
5. Ustavni sud zapaža da se apelantica žali da joj je u postupku okončanom osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 03 0 P 002261 10 GŽ od 31. marta 2010. godine prvenstveno povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
6. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporene odluke odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ni određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza.
7. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku rješenjem Kantonalnog suda, broj 03 0 P 002261 10 GŽ od 31. marta 2010. godine, žalba apelantice odbijena te je potvrđeno rješenje Općinskog suda, broj P.466/98 od 26. januara 2010. godine, a kojim je odbijen prijedlog apelantice za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Općinskog suda, broj P-466/98 od 23. februara 2000. godine. S tim u vezi, a imajući u vidu naprijed citiranu praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud se, također, poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, nego se samo odlučuje o postojanju zakonskih uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-563/05 od 28. juna 2005. godine). Iz navedenog, proizlazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 03 0 P 002261 10 GŽ od 31. marta 2010. godine, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Općinskog suda, broj P-
466/98 od 23. februara 2000. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantica se ujedno žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti. Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. Prema tome, s obzirom na prethodno navedeni stav u povodu navodne povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na zaključak Ustavnog suda u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se i navodi apelantice u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju također odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović