Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2106/10 (P. Ž.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2106/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2106/10, rješavajući apelaciju Predraga Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Živkovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000221 od 4. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000311 od 11. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-

393/02 od 30. novembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnio je 31. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000221 od 4. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000311 od 11. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-393/02 od 30. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-393/02 od 30. novembra 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih «ŽGP» d.d. Zenica i JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» kao pravni sljednik JU OŠ «Vaso Pelagić» i JU OŠ «Isidora Sekulić», radi ustanovljenja, v.s. 5.000,00 KM, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000311 od 11. decembra 2008. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda broj P-393/02 od 30. novembra 2007. godine.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000221 od 4. marta 2010. godine revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000311 od 11. decembra 2008. godine je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), u kojima stoji da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju, predmet spora je nenovčani tužbeni zahtjev kojim apelant traži ustanovljenje stanarskog prava i predaju u posjed stana, u kojem je postupak započet prije stupanja na snagu važećeg ZPP, sa označenom vrijednosti predmeta spora od 5.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena, u smislu navedenih zakonskih odredbi, jer je vrijednost predmeta spora ispod 10.000,00 KM. Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske Konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000311 od 11. decembra 2008. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000221 od 4. marta 2010. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda.

9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 4. marta 2010. godine, pa se podrazumijeva da je osporenu presudu Kantonalnog suda morao primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 31. maja 2010. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2106/10 (P. Ž.) | Sudska praksa | Aktio