Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2113/10 (A. M.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2113/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2113/10, rješavajući apelaciju Agima Mehmetija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agima Mehmetija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000405 od 14. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1904/05 od 17. augusta 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-12445/05 od 13. jula 2005. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-120/02 od 23. maja 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Agim Mehmeti (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-
000405 od 14. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1904/05 od 17. augusta 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-12445/05 od 13. jula 2005. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-
04/II-23-120/02 od 23. maja 2005. godine.
2. Uprava je 23. maja 2005. godine, u ponovnom postupku, donijela zaključak broj 23-04/II-23-
120/02 kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Kemala Kapetanovića 24/vpr.
3. U obrazloženju zaključka Uprava je navela da je apelant 6. marta 2002. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ističući da je nosilac stanarskog prava na istom. Uprava je naglasila da je u smislu člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Nadalje, Uprava je naglasila da je u smislu člana 18e. Zakona određeno da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 30. juna 2002. godine, a kako je zahtjev za povrat stana podnešen 6. marta 2002. godine, Uprava je zahtjev odbacila kao neblagovremen.
4. Ministarstvo je 13. jula 2005. godine donijelo rješenje broj 27/02-23-12445/05 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Uprave broj 23-04/II-23-120/02 od 23. maja 2005. godine.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je bio proglašen trajno napuštenim. Nadalje, da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio 6. marta 2002. godine, odnosno nakon roka predviđenog u odredbi člana 5. stav 1. Zakona, kojom je propisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen napuštenim mora podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 4. jula 1999.godine. Obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbacio apelantov zahtjev kao neblagovremen.
6. Kantonalni sud je 17. augusta 2006. godine donio presudu broj U-1904/05 kojom je odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-12445/05 od 13. jula 2005. godine.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo postupilo na zakonit i pravilan način kada je prihvatilo prvostepeni zaključak, obzirom da je u vrijeme donošenja prvostepenog zaključka, nadležni organ pravilno utvrdio, kao datum podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed dan 6. marta 2002. godine. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ je pravilno primjenio član 5. stav 1. Zakona, a ovo obzirom da je zahtjev za vraćanje stana u posjed koji je proglašen napuštenim i koji nije oštećen, odnosno devastiran, apelant bio dužan podnijeti do 4. jula 1999. godine, a za stan koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine.
8. Vrhovni sud je 14. maja 2009. godine donio presudu broj 070-0-Uvp-07-000405 kojom je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 6. marta 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović