Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-517/10 (Medžlis islamske zajednice Banja Luka)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-517/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 517/10, rješavajući apelaciju Medžlisa islamske zajednice Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Medžlisa islamske zajednice Banja Luka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038768 09 Rev od 20. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 038768 09 Gz od 11. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 038768 02 P od 12. decembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Medžlis islamske zajednice Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Meliha Filipović, podnio je 6. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 038768 09 Rev od 20. novembra 2009. godine presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038768 09 Gz od 11. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038768 02 P od 12. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038768 02 P od 12. decembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 038768 09 Gz od 11. februara 2009. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženi Danko Galić i «Merkur» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) predaju u posjed zemljište označeno po starom premjeru kao k.č. 114/8 k.o. Banja Luka slobodno od lica i stvari. Stavom II izreke prvostepene presude, apelant je obavezan da tuženom «Merkur» AD Banja Luka naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 585,00 KM.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 038768 09 Rev od 20. novembra 2009. godine, apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 038768 09 Gz od 11. februara 2009. godine je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Nadalje, navedeno je da je članom 321. stav 2. istog zakona propisano da ukoliko se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost spora koju je tužitelj označio u tužbi, dok je stavom 3. iste zakonske odredbe propisano da ako je u slučaju iz stava 2. tog člana tužitelj suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, sud će, najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti spora, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je konstatovao da je apelant u tužbi u kojoj se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, vrijednost spora označio na iznos od 990,00 KM. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora ne prelazi cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP-a, te je ocijenio da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 038768 09 Gz od 11. februara 2009. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 038768 09 Rev od 20. novembra 2009. godine odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda broj 71 0 P 038768 09 Gz od 11. februara 2009. godine.
8. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Okružnog suda broj 71 0 P 038768 09 Gz od 11. februara 2009. godine, s obzirom da je Vrhovni sud 20. novembra 2009. godine donio odluku po apelantovoj reviziji, pa se samo po sebi podrazumjeva da je navedenu drugostepenu presudu Okružnog suda primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 6. februara 2010. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović