Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-668/10 (P. R.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-668/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 668/10, rješavajući apelaciju Petra Rizova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Rizova podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000453 od 10. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Rizov (u daljnjem tekstu: apelant) iz SAD, kojeg zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnio je 19. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000453 od 10. decembra 2009. godine.
2. Zaključkom Odjela za stambene poslove i obnovu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel za stambene poslove) broj 13/V-25-1-381/04 od 30. marta 2005. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-25-03-16/05 od 23. maja 2005. godine, odbačen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Mostaru u ulici Kralja Petra Krešimira IV broj 14, kao neblagovremen. U obrazloženju zakjučka Odjel za stambene poslove je citirao odredbu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98 do 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon) kojom je propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od stupanja na stagu Zakona, odnosno do 4. jula 1999. godine. Budući da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 31. decembra 2004. godine, dakle nakon proteka prekluzivnog roka, njegov zahtjev je u skladu sa naprijed navedenim zakonskim odredbama odbačen kao neblagovremen.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj U-1392/05 od 29. juna 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) broj 304/06 od 8. juna 2006. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-
000 427 od 5. oktobra 2006. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Vlade FBiH broj 304/06 od 8. juna 2006. godine.
5. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Uvp-06-000453 od 10. decembra 2009. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 007-0-
U-06-000 427 od 5. oktobra 2006. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni sud i tuženi organ pravilno i u skladu sa odredbama člana 5. Zakona utvrdili da je apealntov zahtjev, od 31. decembra 2004. godine za vraćanje predmetnog stana u posjed, neblagovremen. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se nisu mogli prihvatiti ni apelantovi navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke o nephodnosti primjene na ovu pravnu stvar Sporazuma o pitanjima sukcesije i Aneksa «G» - Privatno vlasništvo i stečena prava («Službeni glasnik BiH» - Međunarodni ugovori, broj 10/01) i Odluke o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 2/04) iz razloga što je Federacija Bosne i Hercegovine još 1998. godine zakonski regulisala ovu materiju, a pomenuti sporazum i odluka se ne mogu primjeni na nosioce stanarskog prava u pogledu ostvarivanja prava na povrat stana, kako su to tužena Vlada FBiH i Kantonalni sud detaljno obrazložili u svojim odlukama.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je Odjelu podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je zaključkom broj 13/V-25-1-381/04 od 30. marta 2005. godine, odbacio zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu. Nakon toga, Kantonalni sud je rješenjem odbacio kao nedopuštenu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Vlade FBiH, kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Vlade od 8. juna 2006. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 007-
0-U-06-000 427 od 5. oktobra 2006. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Ovu presudu je potvrdio i Vrhovni sud, odbijajući apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje.
10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog prava na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nadležnom za stambena pitanja u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 831/09 od 17. decembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović