Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-357/08 (O. P.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-357/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-357/08, rješavajući apelaciju Omera Pletilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Pletilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
07-001709 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1420/02 od 23. februara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Pletilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001709 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1420/02 od 23. februara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1420/02 od 23. februara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001709 od 14. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana pobliže opisanog u dispozitivu predmetne presude, zaključen 23. marta 1999. godine između A.D. Čajevec Mega Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Milice Avdić (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Stambene zadruge Čajevec-stan Banja Luka (u daljenjem tekstu: trećetuženi), što su tuženi dužni priznati i trpiti brisanja u svim registrima izvršena na osnovu tog ugovora, kao i kojim je tražio da se drugotužena obaveže da mu preda predmetni stan slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, predmetnom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.480,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu ugovora koji je 22. septembra 1992. godine zaključio sa trećetuženim, kao i da je taj stan napustio tokom ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Takođe, naveo je da je nesporno da drugotužena koristi predmetni stan na osnovu osporenog ugovora o korištenju stana od 23. marta 1999. godine. Nadalje, uvrdio je da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ( ''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te u roku koji je propisan članom 16. tog zakona, zbog čega je izgubio status nosioca stanarskog prava, pa iz tog razloga nema ni pravni interes za vođenje predmetne parnice, odnosno za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora o korištenju stana, uslijed čega je odbijen i drugi dio njegovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetnim stanom.
4. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud osporenom presudom pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je konstatovao da je shodno članu 16. Zakona o prestanku primjene rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana istekao 19. aprila 2000. godine. Takođe, konstatovao je da je pomenutom zakonskom odredbom propisano da nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu ukoliko u navedenom roku ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili komisiji. Nadalje, primjetio je da se apelant do 19. aprila 2000. godine nije obratio sa zahtjevom za vraćanje u posjed stana nadležnom organu uprave, nadležnom sudu (tužbu je podnio 19. juna 2002. godine), kao ni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Shodno tome, ocijenio je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantu je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu po sili zakona istekom propisanog roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Takođe, istakao je da je prestankom apelantovog stanarskog prava na spornom stanu po sili zakona prestao i da važi ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio 22. septembra 1992. godine, zbog čega apelant nije aktivno legitimisan za vođenje predmetnog spora, pa je prema tome njegov tužbeni zahtjev opravdano odbijen kao neosnovan. Pored toga, Okružni sud je zaključio da prvostepenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom, obzirom da je kao lice koje je tokom rata napustilo predmetni stan, imao mogućnost da pod uslovima propisanim Zakonom o prestanku primjene vrati predmetni stan, ali je nije iskoristio, zbog čega se ne može pozivati na povredu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi osporenim odlukama odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana od 23. marta 1999. godine i predaje tog stana u posjed, zbog toga što apelant nije u roku predviđenom članom 16. Zakona o prestanku primjene podnio nadležnom organu zahtjev za povrat predmetnog stana, uslijed čega je izgubio status nosioca stanarskog prava, te shodno tome i pravni interes za vođenje predmetne parnice. U vezi sa tim, Ustavni sud zaključuje da je apelantov propust da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni sudovi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li apelant ima pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana i predaje u posjed. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović