Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-844/08 (S. J.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-844/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-844/08, rješavajući apelaciju Stanimira Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanimira Jankovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž- 07-001781 od 21. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-P-07-000 119 od 12. jula 2007. godine zbog toga što je što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanimir Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić advokat iz Banja Luke, podnio je 17. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001781 od 21. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-P-07-000 119 od 12. jula 2007. godine.
2. Apelant je Osnovnim sudu podnio tužbu protiv JPŠ «Šume Republike Srpske» a.d. Sokolac ŠG «Vrbanja» Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete u visini od 3.290,49 KM. U tužbi je naveo da je vlasnik i posjednik šume «Poljanak» i «Divič» koja se nalazi u KO Kruševo Brdo, te da je po pribavljanju potrebne dokumentacije u svojoj šumi usjekao, izveo i za potrebe tržišta lagerovao izvjesnu količinu javorovog drveta koju mu je tuženi oduzeo, čime mu je pričinjena šteta. Tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva i istakao da je apelant sječu vršio u državnoj a ne svojoj šumi.
3. Odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio presudu broj 073-0-P-07-000 119 od 12. jula 2007. godine, kojom je apelantov zahtjev da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 3.290,49 KM sa kamatama i troškovima postupka, odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je tokom postupka proveden obiman dokazni postupak a nakon ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima utvrđene su nesporne i sporne činjenice. Nesporno je, kako je ocijenio Osnovni sud, da je tuženi apelantu odobrio doznaku i sječu 20 m3 javorovog drveta u njegovoj šumi. Sporno je među strankama, kako je dalje naveo Osnovni sud, da li je tuženi oduzimanjem drvene mase javora, koju je posjekao i na put izvezao apelant, prouzrokovao štetu apelantu, kao i da li je tuženi odgovoran apelantu nadoknaditi štetu. Budući da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant drvnu masu javora posjekao bez prethodne doznake na što je bio obavezan prema odredbama Zakona o šumama («Službeni glasnik RS» br. 13/94, 21/94, 8/96, 10/97, 23/98 i 18/99), Osnovni sud je utvrdio da je apelant postupao protivno odredbama navedenog zakona, zbog čega je njegov zahtjev za naknadu štete odbijen. Naime, kako je dalje navedeno, odredba člana 47. Zakona o šumama propisuje da se sječa šume vrši poslije odabiranja, obilježavanja i odbrojavanja stabala, da je vrši vlasnik privatnih šuma u skladu sa odredbama šumskoprivredne oblasti a odabir vrši diplomirani inžinjer ili tehničar kojeg rješenjem određuje Javno preduzeće šumarstva odnosno šumarsko gazdinstvo. Nesporno je da je apelant imao odobrenje tuženog za sječu javorovog drveta, ali ga nije mogao posjeći i lagerovati bez prethodne doznake. Sud je zaključio da tuženi oduzimanjem od apelanta posječenih stabala javora, postupio na osnovu zakonskog ovlašćenja iz odredbe člana 94. Zakona o šumama. To što protiv apelanta nije vođen krivični ili prekršajni postupak, kako je dalje naveo sud, ne čini nezakonitim postupanje tuženog a time nema ni obaveze tuženog za naknadu štete.
4. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Gž- 07-001781 od 21. januara 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prvostepeni sud je utvrdio, kako je naveo Okružni sud, da je oduzimanjem od apelanta posječenih stabala javora njegova imovina umanjena i da mu je time nastala šteta, ali da ne postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu jer je apelant postupao protivno Zakonu o šumama. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na činjenici da je vlasnik i posjednik šume u kojoj je izvršio sječu stabala koje mu je tuženi nakon lagerovanja oduzeo. Apelant je, kako cijeni drugostepeni sud, zatražio naknadu obične štete, koju je shodno odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima dužan nadoknaditi onaj ko je štetu prouzrokovao, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Iz navedenih odredbi proizilazi da je apelant na osnovu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03) bio u obavezi da dokaže činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. To konkretno znači da je morao dokazati da drvo koje mu je oduzeto potiče upravo iz šume koja je u njegovom vlasništvu i da je protivpravnim oduzimanjem umanjena njegova imovina. Apelant u postupku nije dokazao, kako je zaključio Okružni sud, da su oduzeta stabla njegova imovina i nije dokazao da je radnjom tuženog pričinjena šteta koja se ogleda u umanjenju njegove imovine, zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je postupao u skladu sa izdatim rješenjem za sječu šume koja je u njegovoj svojini i da mu je tuženi nezakonitim oduzimanjem usječenih stabala pričinio štetu, te da su redovni sudovi pri donošenju pobijanih presuda ove bitne činjenice potpuno zanemarili.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Apelant se žali na presude redovnih sudova, smatrajući da je istim povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
8. Ustavni sud naglašava da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). Dakle, član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili druge posjede, pa je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom slučaju da li je apelant nositelj imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom.
9. U konkretnom slučaju, činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku ukazuje da je apelant bio u obavezi u sudskom postupku dokazati da oduzeto drvo potiče upravo iz šume koja je njegovo vlasništvo i da je protivpravnim oduzimanjem umanjena njegova imovina. Navedeno apelant u predmetnom postupku nije dokazao. Kako je zaključio Okružni sud oduzeta stabla nisu bila imovina apelanta, odnosno nisu bila posječena u šumi koja je apelantovo vlasništvo, već su posječena u šumi koja se nalazi u državnom vlasništvu. Stoga, apelant nije dokazao da je radnjom tuženog pričinjena šteta koja se ogleda u umanjenju njegove imovine, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije nosilac imovinskih prava ili posjeda zaštićenih u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović