Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1820/10 (S. M.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1820/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1820/10, rješavajući apelaciju Seada Mulaahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Mulaahmetovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-001 201 od 11. marta 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Mulaahmetović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 18. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-001 201 od 11. marta 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-172/02 od 25. jula 2002. godine, koja je postala pravosnažna 26. avgusta 2005. godine, utvrđeno je da je apelant prirodni roditelj mldb. S-F. M., rođenog 22. decembra 1990. godine, te da je apelant obavezan da doprinosi njegovom izdržavanju mjesečno u visini od 50% zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj, počev od 23. aprila 1990. godine pa nadalje, sve dok se ne izmijene prilike koje bi opravdale izmjenu ove presude u pogledu izvršenja. Stavom II izreke presude je određeno da je dospjele novčane iznose u konvertibilnim markama za izdržavanje apelant dužan platiti odjednom, a ubuduće redovno mjesečno unaprijed najdalje do petog u mjesecu na ruke M.S., zakonske zastupnije mldb. S-

F.M, kao i troškove parničnog postupka.

3. Rješenjem Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gvl-09-00002 od 23. marta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda broj 012-0-Gvlž-09-00004 od 21. oktobra 2009. godine, nije dozvoljen apelantov prijedlog od 16. aprila 2008. godine za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka presudom Osnovnog suda broj P-172/02 od 25. jula 2002. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelant prvenstveno tražio ponavljanje postupka iz razloga što predlaže nove dokaze, iako se ono što on predlaže ne može smatrati novim dokazom, niti dokazuje da iz navodnog novog dokaza proizlazi povoljnija odluka za njega, kao i da bez njegove krivice taj dokaz nije mogao biti ranije izveden prije pravosnažnosti presude. Također, odbijen je kao neosnovan navod iz apelantovog prijedloga za ponavljanje u kojem je on naveo da mu nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, jer je tužena M.S. namjerno davala pogrešne adrese za njega i time doprinijela odugovlačenju postupka. Okružni sud je naveo da je, prvenstveno, apelant bio dužan da dostavi svoju izmijenjenu adresu, te da je dostava pismena u toku postupka vršena u skladu sa zakonom. Imajući u vidu naprijed navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja. U obrazloženju drugostepenog rješenja od 21. oktobra 2009. godine, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u svom rješenju dao jasne i uvjerljive razloge, koje upotpunosti prihvata i ovaj sud, te odbio apelantovu žabu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje Okružnog suda od 23. marta 2009. godine .

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001 201 od 11. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda broj 012-0-

Gvlž-09-00004 od 21. oktobra 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da je drugostepena odluka pravilna, kao i da je revizione navode apelant mogao isticati u postupku u kojem je donesena presuda Osnovnog suda broj P-172/02 od 25. jula 2002. godine, a ne u ovom postupku i da oni nisu od uticaja za odluku o prijedlogu za ponavljanje postupka.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenje koje je doneseno u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda, kojima se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka presudom Osnovnog suda broj P-172/02 od 25. jula 2002. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta».

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u postupku, koji je okončan pobijanim rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001 201 od 11. marta 2010. godine, kao i rješenjima Okružnog suda, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1820/10 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio