Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1781/10 (R. V.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1781/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1781/10, rješavajući zahtjev Rajka Vrtića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Rajka Vrtića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Vrtić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 266 od 26. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 770 od 6. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-160/04 od 24. januara 2006. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio provođenje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-07-003 049 od 8. februara 2008. godine (kojim je određeno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-160/04 od 24. januara 2006. godine) do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-160/04 od 24. januara 2006. godine utvrđeno je da je pravno ništav Ugovor o korištenju stana broj 0303-1099/96 od 1. aprila 1996. godine koji je zaključen između apelanta i Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Slijedom toga, naloženo je apelantu da oslobodi od lica i stvari stan koji se nalazi u Banjaluci, ulica Banović Strahinje broj 26 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da ga preda u posjed tužitelju «UNIS-Valjaonica HVT» AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kako bi tužitelj mogao slobodno raspolagati predmetnim stanom. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor o korištenju stana, koji su zaključili apelant i drugotuženi, po sili zakona prestao da važi, a da odluka suda u predmetnom slučaju ima samo dekleratorni karakter, budući da tužitelj ima pravni interes za takvo utvrđenje u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku.

3. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbom člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene propisano da nosiocu stanarskog prava koji je stan koristio prije 1. aprila 1992. godine prestaje stanarsko pravo ukoliko do 19. aprila 2000. godine nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je Mirjana Drobac, kao predratni nosilac stanarskog prava, podnijela u zakonskom roku zahtjev za povrat stana, te da joj stoga nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu navedene zakonske odredbe. Takođe, sud je naveo da je rješenjem nadležnog upravnog organa od 28. januara 2003. godine Mirjani Drobac vraćen predmetni stan u posjed, te da je od trenutka sačinjavanja i potpisivanja zapisnika o uvođenju u posjed predratnog nosioca stanarskog prava, apelant postao nezakoniti korisnik predmetnog stana. S obzirom da je Mirjana Drobac, nakon što je uvedena u posjed predmetnog stana, vratila taj stan tužitelju, a da je apelant nakon toga nastavio da koristi predmetni stan, Osnovni sud je zaključio da tužitelju pripada pravo da zahtijeva predaju u posjed stana shodno odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-06-000 770 od 6. novembra 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant postao bespravni korisnik od trenutka kada je predmetni stan vraćen u posjed predratnom nosiocu stanarskog prava. Budući da je predratni nosilac stanarskog prava, nakon što je uvedena u posjed predmetnog stana, taj stan vratila tužitelju, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj aktivno legitimisan da traži predaju u posjed stana od apelanta shodno odredbi člana 30 Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, Okružni sud je naveo da na pravilnost pobijane odluke nisu od uticaja apelantove tvrdnje da se radilo o fiktivnoj primopredaji stana i da je nakon toga nastavio da koristi predmetni stan uz saglasnost predratnog nosioca stanarskog prava. Naime, Okružni sud je obrazložio da apelant, nakon sačinjavanja zapisnika o primopredaji stana, nije imao nikakvog pravnog osnova za daljnje korištenje predmetnog stana.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 266 od 26. marta 2010. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nadležnim upravnim organima utvrđeno da je Mirjana Drobac 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj se predmetni stan vraća u posjed. Vrhovni sud je istakao da je samim tim apelantu prestalo pravo privremenog korištenja, te da je dužan da se iseli iz predmetnog stana u smislu odredbi člana 21. stav 1. tač. 4. i 5. Zakona o prestanku primjene. Vrhovni sud je dalje naveo da je predmetni ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine, te da je stoga ništav jer je protivan prinudnim propisima u smislu odredbi člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene. S obzirom da je predratni nosilac stanarskog prava zapisnikom o primopredaji broj 36/03 od 29. januara 2003. godine predala predmetni stan tužitelju (jer je trajno riješila stambeno pitanje), Vrhovni sud je naveo da tužitelj ima pravo da u predmetnom postupku traži iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da okolnost da predratni nosilac stanarskog prava nije tražila predaju stana za sebe, već je predmetni stan vratila tužitelju, ne utiče na zakonitost i pravilnost nižestepenih presuda.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili činjenicu da li je Mirjana Drobac bila nosilac stanarskog prava u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed, kao i u trenutku kada joj je vraćen predmetni stan u posjed. Apelant smatra da je Mirjani Drobac stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo po sili zakona prije nego što joj je formalno taj stan vraćen u posjed. Naime, apelant navodi da je Mirjana Drobac član porodičnog domaćinstva svog supruga kao nosioca stanarskog prava na drugom stanu, što znači da je stekla stanarsko pravo na tom drugom stanu, te da stoga ne može biti istovremeno i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbi člana 12. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi provođenjem Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-07-003 049 od 8. februara 2008. godine za njega nastala nenadoknadiva šteta, jer bi njegov povratak u stan predugo trajao i pored naknadne pozitivne odluke nadležnog organa za nadovjeru ugovora o otkupu stana. Pored toga, apelant navodi da je nezaposlen, da ima dvoje djece, da jedno dijete ima ozbiljne zdravstvene probleme, te da je jedino njegova supruga zaposlena i da sa svojom skromnom platom izdržava četvoročlanu porodicu.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1781/10 (R. V.) | Sudska praksa | Aktio