Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/08 (D. M.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1014/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-1014/08, rješavajući apelaciju Džemile Memišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemile Memišević podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000058 od 28. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-

201/05-I od 23. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemila Memišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Ohro Musić advokat iz Brčkog, podnijela je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000058 od 28. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-201/05-I od 23. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-201/05-I od 23. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000058 od 28. novembra 2007. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik kuće izgrađene u Brčkom na zemljištu označenom kao k.č. br. 1391/2 zv. „Grčica“ u dijelu dvorište površine 88 m2 i u dijelu kuća i zgrada površine 12 m2, upisana u PL. br. 406 KO Brčko II i nosilac prava građenja na nekretnini označenoj kao kč. 868/21 oranica „Grčica“ površine 100 m2 upisane u zk. ul. 4013 KO Brčko, što su Muharem Fejzić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi) dužni priznati i trpjeti da se apelantica upiše kao vlasnik i posjednik te nosilac prava građenja na predmetnim nekretninama u katastarskom operatu i gruntovnim knjigama, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je također tražila da se tuženi obavežu da apelantici nadoknade troškove parničnog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je prvotuženi prodao kupcima Zejni i Hasibu Jasiković, roditeljima apelantice, predmetne nekretnine upisanie u Pl. 406 KO Brčko II na kojima je imao pravo posjeda. Iz navedenog, po mišljenju Osnovnog suda proizlazi da su pravni prednici apelantice na taj način stekli jedino posjed na tim nekretninama, ali ne i pravo građenja na parceli označenoj kao k.č. 868/21 upisane u zk. ul. 4013 KO Brčko niti su prednici apelantice stekli pravo vlasništva na kući i zgradi sagrađenoj na navedenoj parceli. Navedno iz razloga jer prema raspoloživim dokazima spisa nije utvrđeno da je postojalo pravo vlasništva prvotuženog na parceli upisanoj u Pl. 406 KO Brčko II niti je utvrđeno da je prvotuženi bio uknjižen kao nosilac prava građenja na nekretninama upisanim u zk. ul. 4013 KO Brčko, obzirom da u vrijeme pomenute kupoprodaje prvotuženi kao prodavac predmetnih nekretnina nije bio vlasnik istih niti nosilac prava građenja na navedenim nekretninama. Prema tome po ocjeni Osnovnog suda prvotuženi nije ni mogao kao prodavac na prednike apelantice kao kupce nekretnina prenijeti pravo koje zapravo on nije ni imao.

4. Navedeno iz razloga jer se pravo vlasništva kao i pravo građenja na odgovarajućim nekretninama stiče činom upisa u zemljišnim knjigama, koji upis ima konstitutivni karakter u smislu odredbe člana 34. stav 1. i odredbe člana 83. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik BD BiH“ br. 11/01 i 8/03). Stoga po nalaženju suda nisu ispunjeni uslovi i pretpostavke za sticanje prava vlasništva i prava građenja u korist apelantice u smislu odredbe člana 34. stav 1. i člana 83. stav 1. pomenutog zakona.

5. Navode prvotuženog kojim je priznao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva apelantice sud je našao neosnovanim, jer su u suprotnostima sa imperativnim odredbama člana 34. stav 1. i 83. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH posebno gledano u odnosu na predmet konkretnog tužbenog zahtjeva.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično pravilno primjenio materijalno pravo. Po mišljenju Apelacionog suda prvotuženi je na pravne prednike apelantice usmenim ugovorom o kupoprodaji zaključenim 1966. godine mogao prenijeti na predmetnim nekretninama samo pravo koje je imao (pravo posjeda), kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Istaknuto je da, prema nalazu vještaka, spiskom promjena broj 10/63 (nakon cijepanja k.č. br. 1391) sporna parcela 1391/2 u dijelu kuća u površini od 12 m2 i u dijelu dvorište u površini od 88 m2 sa dotadašnjeg posjednika (Zumbera Salihovića iz Brčkog) upisana je na prvotuženog sa 1/1, koji upis je i danas evidentiran u PL. br. 406 k.o. Brčko II kao posjednik iste.

7. Apelacioni sud je našao da se predmetna nekretnina (k.č. 868/21) vodi kao društvena svojina, te kako je u pitanju građevinsko zemljište to su po mišljenju suda pravni prednici apelantice morali pribaviti od nadležnih organa odobrenje za građenje, odnosno ako takvo odobrenje nisu priibavili morali su naknadno pokrenuti postupak legalizacije izgrađene zgrade, jer je u konkretnom slučaju u pitanju stambeni objekat izgrađen na zemljištu u društvenom vlasništvu koje ima status građevinskog zemljišta. Istaknuto je da je svaka osoba gradnju na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu morala vršiti u skladu sa važećim propisima, odnosno u skladu sa odredbom Republičkog Zakona o prostornom uređenju i da je tek izgradnjom uz potrebne dozvole mogla ostvariti upis u zemljišno-knjižnim evidencijama i to pravo vlasništva na zgradi i pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu zgrade, kao i upis posjeda u katastarsku evidenciju, dok pravni prednici apelantice očigledno nisu tako postupili.

8. Po ocjeni Apelacionog suda apelantica odluku prvostepenog suda nije dovela u sumnju navodima žalbe kojima tvrdi da su njeni roditelji od prvotuženog usmenim ugovorom kupili kuću i pravo korištenja zemljišta na kome se kuća nalazila. Međutim kako apelantica u žalbi ustrajava na navedenoj tvrdnji Apelacioni sud je ponovo ukazao da prvotuženi nije nikada u zemljišno-knjižnim evidencijama bio upisan kao nosilac prava korištenja na k.č. 868/21, a da je u katastarskim evidencijama upisan kao posjednik k.č. 1391/2 (koja po starom premejru odgovara k.č. 868/21) dvorište površine od 88 m2 i kuća i zgrada površine od 12 m2). Stoga, po mišljenju drugostepenog suda kada je prvotuženi pravnim prednicima apelantice prodao navedeni objekat za koji u postupku nije naveo odnosno tvrdio da je isti izgradio pribavljanjem potrebnih dozvola (ako se radi o stambenoj zgradi), a ukoliko predmet kupoprodaje nije bila stambena zgrada nego pomoćni objekat, izgradnja kuće na tom zemljištu (i na mjestu gdje je bio lociran kupljeni pomoćni objekat) je morala biti od pravnih prednika apelantice izvršena na na način kako je Apelacioni sud u presudi istakao.

9. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Ističe da je u toku dokaznog postupka nesumljivo utvrđeno da je 1966. godine prvotuženi prodao kuću i pravo korištenja na zemljištu na kom je izgrađena kuća prednicima apelantice njenim roditeljima Zejni i Hasibu Jasikoviću. Nekretnina-kuća kao takva je po mišljenju apelantice mogla biti u prometu, te da je bez obzira što ugovorne strane (kupac i prodavac) nisu zaključile pismeni ugovor o kupoprodaji kuće isti egzistirao i proizvodio pravna dejstva jer je u cjelosti bio izvršen.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud,ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na navode apelantice o povredi prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

4. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Prema tome Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/08 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio