Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-824/08 (Zemljoradnička zadruga „Kooperativa“ Lukavica)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-824/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 824/08, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge «Kooperativa» Lukavica u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge «Kooperativa» Lukavica u likvidaciji podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000271 od 22. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Ps-06-000 855 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga «Kooperativa» Lukavica u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Zijad Omerović, advokat iz Gračanice, podnijela je 14. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-000271 od 22. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Ps-06-000 855 od 23. novembra 2007. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-Ps-06-000 855 od 23. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000271 od 22. januara 2008. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Javna ustanova «Veterinarska stanica» Gračanica (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršila smetanje apelantovog posjeda tako što je početkom oktobra 2005. godine ušla u apelantov poslovni objekt «Veterinarska ambulanta» u Lukavici, te da se tuženom naloži da uspostavi ranije posjedovno stanje tako što će u roku od tri dana isprazniti poslovne prostorije i predati ih u posjed apelantu i istovremeno mu zabraniti da vrši smetanje apelantovog posjeda na navedenom objektu na isti ili sličan način pod prijetnjom novčane kazne. Stavom II izreke prvostepene presude apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 801,60 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da sud u prethodnom ispitivanju tužbe nije mogao ocijeniti blagovremenost tužbe, mirni posjed i sam čin smetanja posjeda, te da je navedene činjenice utvrdio nakon provedenog postupka. Istaknuto je da Općinski sud u iskazima saslušanih svjedoka nije našao protivrječnosti, nedosljednosti ni nelogičnosti koje bi dovele u sumnju njihove iskaze, te ih je prihvatio.
4. Dalje se sud pozvao na odredbu člana 82. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojom je propisano da se zaštita posjeda može tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetnje (subjektivni rok), a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (objektivni rok). Stoga, kako je tužba podnesena 31. maja 2006. godine, to je sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelantovo pozivanje na objektivni rok za smetanje posjeda od jedne godine od nastalog smetanja sud je ocijenio neosnovanim jer je i sam apelantov zakonski zastupnik izjavio da je za činjenicu da je veterinarska stanica uselila u prostorije saznao u januaru 2006. godine, a da je tad saznao i da se tuženi u tim prostorijama nalazi još od oktobra 2005. godine. Stoga, na osnovu navedenog, zaključeno je da je protekao subjektivni rok.
5. Dalje je Općinski sud naveo da je, u smislu člana 425. Zakona o parničnom postupku, sud raspravljanje ograničio na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Kako je iz iskaza svih saslušanih svjedoka, a posebno I. M., utvrđeno da apelant nije bio u posjedu predmetnih prostorija, prema ocjeni Općinskog suda, neosnovan je apelantov tužbeni zahtjev za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja.
6. U obrazloženju drugostepene presude je istaknuto da pravo na zaštitu posjeda pripada svakom licu koje vrši neposrednu faktičku vlast na stvari (neposredni posjednik), kao i licu koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica kojem je po nekom pravnom osnovu dao stvari u neposredni posjed (posredni posjednik).
7. Navedeno je da čak i u najpovoljnijoj soluciji za apelanta, tj. u situaciji da tuženi sporni objekt koristi od oktobra 2005. godine, apelant ni tada ničim ne dokazuje da je vršio neposrednu faktičku vlast na stvari budući da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je prije rata objekt koristila «Veterinarska stanica», da se u toku rata u te prostorije uselio «Dom zdravlja» Gračanica, koji se iselio kada su njegove prostorije sanirane, nakon čega je «Veterinarska stanica» objekt dovela u upotrebljivo stanje i od tada se nalazi u posjedu objekta. Pri takvom činjeničnom utvrđenju, koje se ni posebnim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje, prema mišljenju Kantonalnog suda, ostaje nejasno na čemu apelant zasniva svoje tvrdnje da je bio posljednji mirni posjednik spornog objekta sve do početka oktobra 2005. godine.
8. Dalje je Kantonalni sud naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori da je apelant tužbu podnio u objektivnom roku od godinu dana od nastalog smetanja budući da se državinska tužba mora podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je apelant saznao za smetanje ili oduzimanje državine (subjektivni rok) i za lice koje je smetalo, odnosno oduzelo državinu, a najkasnije u roku od jedne godine računajući od momenta smetanja, odnosno oduzimanja državine (objektivni rok).
9. Utvrđeno je da je tužba podnijeta 31. maja 2006. godine, te da je apelant za smetanje posjeda i učinioca saznao u januaru 2006. godine, a da je tužbu podnio nakon proteka subjektivnog roka, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Pri tome je Kantonalni sud naveo da su bez osnova apelantovi žalbeni prigovori da je tužba podnesena u okviru objektivnog roka, budući da se u konkretnom slučaju prije svega treba primijeniti subjektivni rok.
10. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo pristupa sudu. Ističe da mu redovni sudovi ograničavaju prava koje mu daje Zakon o vlasničkopravnim odnosima koji u članu 82. propisuje da se zaštita posjeda može tražiti u roku od jedne godine od nastalog smetanja.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na primjenu materijalnog prava u pogledu rokova za podnošenje tužbe radi smetanja posjeda, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kada su odbili apelantovu tužbu za posjedovnu zaštitu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović