Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-927/08 (S. A.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-927/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 927/08, rješavajući apelaciju Sulejmana Artukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Artukovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

08-000 237 od 14. februara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-07-000 267 od 14. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejman Artuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 25. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 237 od 14. februara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-P-07-000 267 od 14. decembra 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 039-0-P-07-000 267 od 14. decembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 237 od 14. februara 2008. godine, utvrđeno je da je apelant smetao Huseina Sejmenovića, Mehu Artukovića, Mehmeda Hotića, Muhameda Hotića, Ismeta Artukovića, Izudina Artukovića, Izudina Sejmenovića, Enesa Sejmenovića, Ibru Artukovića i Smaila Artukovića (u daljnjem tekstu: tužitelji) u suposjedu prava služnosti provođenja vode cjevovodom preko nekretnine k.č. br. 1813/2 zv. «Osoje», livada površine 2757 m² k.o. Raduša p.l. br. 88, na način što je 22. jula 2007. godine u šahtu koji se nalazi na navedenoj parceli izvršio presijecanje vodovodne cijevi i odstranjenje vodovodnog ventila sa tog cjevovoda. Dalje, apelantu je naloženo da u roku od 24 sata nakon prijema rješenja izvrši uspostavu prijašnjeg stanja, tako što će spojiti presječenu cijev i ugraditi odstranjeni ventil u šahtu, sve pod prijetnjom novčane kazne, te da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 980,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant u odgovoru na tužbu i u svojoj izjavi koju je dao kao parnična stranka priznao da su se tužitelji nalazili u faktičkom posjedu vodovodnih cijevi, bazena, šahta, kao dijelova vodovoda, te da je 27. jula 2007. godine izvršio presijecanje u šahtu vodovodne cijevi koja spaja bazen sa šahtom i cijevima, kao i da je uklonio ventil kojim se regulira dovod vode, a da se bazen i šaht nalaze na njegovoj parceli k.č. broj 1813/2 zv. «Osoje» površine 2757 m² k.o. Raduše i da je u toku upravni postupak oko pribavljanja vodoprivredne dozvole za korištenje vode za piće iz seoskog vodovoda «Osoje» u Mjesnoj zajednici Raduše.

4. Istaknuto je da se apelant u toku postupka branio i pravdao preduzimanje radnji koje čine čin smetanja posjeda time da se njegova kuća nalazi na uzvišenju, te da zbog toga što tužitelji i lica koja su se naknadno priključila na vodovod prekomjerno troše vodu on nije imao vode, iako je vlasnik zemljišta na kojem su izgrađeni bazen i šaht, kao i da tužitelji nisu pribavili vodoprivrednu dozvolu niti riješili s njim imovinske odnose.

5. Općinski sud je naveo da ima razumijevanja za apelantove teškoće u snabdijevanju vodom ali da to ne opravdava što je presijecanjem vodovodne cijevi i otklanjanjem ventila onemogućio tužiteljima da se putem cjevovoda snabdijevaju vodom. Prema tome, prema mišljenju suda, u konkretnom slučaju se ne radi o samopomoći jer u toku postupka nije dokazano da je samopomoć bila nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost u smislu člana 81. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

6. Istaknuto je da posjed nije stvarno pravo već faktičko stanje zaštićeno pravom. U posjedovnoj parnici štiti se samo faktičko stanje. Međutim, režim snabdijevanja vodom, vlasništva zemljišta, te načina na koji su tužitelji koristili vodu, prema mišljenju suda, može biti predmetom nekog drugog spora. Dalje je navedeno da za ishod predmetnog spora nije od utjecaja pravo na posjed i pitanje pravne osnove posjeda. Za pružanje posjedovne zaštite bitan je samo fakat, a nebitno je prema kojem osnovu se ostvaruje faktičko korištenje, te da u pitanje pravnog osnova tog faktičkog korištenja sud u posjedovnom sporu ne smije zadirati. Također, pravo na zaštitu posjeda ima svaki posjednik nezavisno od toga koliko je dugo u posjedu i bez obzira na to da li je savjestan, nesavjestan, zakonit ili nezakonit.

7. Prema mišljenju suda, činjenica da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina ne daje apelantu pravo da samovlasno može mijenjati faktičko posjedovno stanje. Pri tome se sud pozvao na odredbu člana 75. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojom je propisano da posjed stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti. Dalje, stavovima 4. i 5. spomenute odredbe propisano je da posjed prava korištenja tehničkih usluga (električna energija, voda, plin, telefonska linija i sl.) ima osoba koja te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko druge osobe i da više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava (suposjed).

8. S obzirom na to da je u toku postupka apelant priznao da su tužitelji koristili vodu iz bazena koji je spojen sa šahtom vodovodnom cijevi i da vodovodne cijevi jednim dijelom prolaze kroz njegovu nekretninu, Općinski sud je zaključio da su se tužitelji nalazili u posljednjem mirnom posjedu prava korištenja vode, odnosno služnosti provođenja vode cjevovodom preko apelantove nekretnine.

9. U vezi sa apelantovim prigovorom da je voda javno dobro i da zbog toga tužiteljima ne pripada posjedovna zaštita, Općinski sud je naveo da vodovod i njegovi sastavni dijelovi nisu dobro u općoj upotrebi i kao takva su podobna da budu objekt posjeda, a time i posjedovne zaštite.

10. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je utvrđeno činjenično stanje rezultat izvedenih dokaza tokom postupka, koje je prvostepeni sud ocijenio savjesno i brižljivo, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku.

11. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi da je izreka prvostepenog rješenja suprotna sama sebi i odredbi člana 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, upravo je prvostepeni sud u predmetnom postupku pružio posjedovnu zaštitu koja je predviđena navedenom odredbom. Istaknuto je da se naređeno uspostavljanje prijašnjeg stanja ostvaruje preduzimanjem radnji kojima se otklanja materijalno stanje kojim je vršeno smetanje posjeda, kao što je u konkretnom slučaju, tj. da tuženi vrati ventil i postavi vodovodne cijevi koje je presjekao, odnosno uklonio. Bez takve naredbe ne bi se ostvarila svrha vođenja spora smetanja posjeda, odnosno ta svrha se ne bi mogla ostvariti samo zabranom daljnjeg uznemiravanja pod prijetnjom novčane kazne, jer takvom naredbom tužitelji ne bi ostvarili cilj predmetnog spora.

12. Dalje, Kantonalni sud je prihvatio razloge koje je dao prvostepeni sud u pogledu samopomoći, u smislu odredbe člana 81. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, smatrajući da apelant u konkretnom slučaju nema pravo na samopomoć, te da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da su tužitelji zloupotrebom povjerenja stekli posjed od apelanta pa je i prigovor manljivosti posjeda tužitelja prema apelantu u cijelosti neosnovan.

13. Dalje je Kantonalni sud istakao da voda jeste dobro u općoj upotrebi, ali da je u predmetnom slučaju predmet zaštite vodovodno postrojenje koje više nije u funkciji, te da kao takvo može biti samostalni predmet smetanja posjeda. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant je presijecanjem vodovodne cijevi i odstranjivanjem vodovodnog ventila sa cjevovoda počinio smetanje posjeda - uznemiravanje posjeda, jer je svojom radnjom onemogućio tužitelje u vršenju posjeda na dotadašnji način (isporuka vode tužiteljima kao krajnjim potrošačima), pa tužiteljima pripada pravo na zaštitu od takvog uznemiravanja posjeda.

14. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je izreka prvostepenog rješenja suprotna odredbama člana 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelant ističe da je u predmetnom postupku dokazao da su ga tužitelji uznemiravali u posjedu i korištenju vodovoda na način što su nekontrolirano trošili vodu, te dopuštali da se priključe novi korisnici, zbog čega je apelant prvi ostajao bez vode. Dalje, apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o izvorskoj vodi koja je dobro u općoj upotrebi na koje se ne može zasnovati pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo niti može biti «objekt posjeda», što znači da posjednik takvih dobara ne uživa posjedovnu zaštitu jer apelant kao posjednik uživa zaštitu posjeda zemljišta na kojem se nalaze izvorske vode, kako je to regulirano odredbama čl. 3. i 4. Zakona o vodama Zeničko-dobojskog kantona. Smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o vodama.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite u odnosu na vodovodno postrojenje preko kojeg se vršila distribucija vode do kuća tužitelja, a koje je locirano na nekretnini koja je u apelantovom posjedu. Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna, kako to apelant tvrdi. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o navedenom apelantovom ustavnom pravu. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-927/08 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio