Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1029/08 (N. B.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1029/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1029/08, rješavajući apelaciju Nevenke Bojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Bojić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 824 od 8. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevenka Bojić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jelanjske, koju zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnijela je 29. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 824 od 8. februara 2008. godine.

2. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj P- 94/02 od 14. marta 2005. godine kojom je utvrdio da bračnu tekovinu apelantice i Slavka Bojića (u daljnjem tekstu: tuženi) čine putničko vozilo marke „mercedes“ BENZ 200D (broj motora i šasije bliže navedeni u dispozitivu presude) i novčana sredstva na štednom računu otvorenom kod AD Drezdenska banka u Stuttgartu. Dalje je sud utvrdio da apelantičin udio u sticanju ove imovine iznosi ½ dijela, pa je tuženi obavezan da joj na ime suvlasničkog dijela isplati iznos od ukupno 21.189 KM i da joj naknadi troškove postupka. Pored toga, presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog da se utvrdi da je on u bračnu tekovinu uložio iznos od 15.000 KM, što predstavlja njegovu posebnu imovinu, i da se apelantica obaveže da mu taj iznos isplati.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da su apelantica i tužitelj bili u braku od 1971. do 1997. godine. Također, sud je naveo da je, nakon razvoda braka, pravomoćnom presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj P.229/98 utvrđen obim zajedničke pokretne i nepokretne imovine stečene u braku između tuženog i apelantice, te da je apelantičin udjel u njoj ½. Također, sud je naveo da je potom sudskim poravnanjem zaključenim između apelantice i tuženog u predmetu Osnovnog suda broj R1-299/99 izvršena dioba imovine koja je bila navedena u Presudi broj P.299/98 kojom je ranije odlučeno o podjeli bračne tekovine, kao i dioba ostale novopronađene imovine. Sud je, dalje, naveo da je utvrdio da se u predmetnim postupcima nije raspravljalo o putničkom vozilu marke „mercedes“, kao ni o deviznim sredstvima u iznosu od 20.000 KM, mada se radi o imovini koja je bila stečena tokom trajanja braka između apelantice i tuženog. Sud je istakao da je odredbom člana 272. Porodičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/02) propisano da svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. S obzirom na navedenu odredbu, sud je zaključio da apelantici pripada jednak dio i na naznačenoj imovini, jer nijedna od stranaka nije sudu pružila dokaze da je imala veći udio u kupovini putničkog vozila, niti da navedena novčana sredstva nisu bila na štednom računu.

4. Osim toga, sud je naveo da nije prihvatio navode tuženog da se radi o presuđenoj stvari, jer je u sudskom poravnanju navedeno da se isto odnosi na imovinu koja je obuhvaćena presudom na osnovu priznanja i na ostalu novopronađenu imovinu. S obzirom na to da, prema mišljenju suda, stvari koje su predmet konkretnog tužbenog zahtjeva nisu novopronađene stvari, to je sud odlučio da usvoji apelantičin tužbeni zahtjev. Pored toga, sud je naveo da nije usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog jer je tokom postupka utvrdio da se radi o novčanim sredstvima koja su uložena u kupovinu stana, koji su apelantica i tužitelj prodali i podijelili novčana sredstva dobijena prodajom. S obzirom na to da je tuženi imao mogućnost da traži da mu se utvrdi veći udio u stanu na osnovu vlastitih uloženih sredstava, kao i da je u predmetu podjele bračne tekovine priznao apelantici pravo na ½ na nekretninama i pokretnim stvarima, odnosno na imovini stečenoj u braku, to je neosnovan njegov tužbeni zahtjev da traži izdvajanje navedenog iznosa iz pokretnih stvari, jer ta novčana sredstva nisu bila upotrijebljena za kupovinu putničkog vozila, niti su uložena na štedni račun.

5. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-476/05 od 8. juna 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su u prvostepenom postupku pravilno utvrđene činjenice bitne za donošenje odluke i da je pravilan pravni stav Osnovnog suda da se u odnosu na postavljeni apelantičin tužbeni zahtjev ne radi o presuđenoj stvari. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. septembra 1999. godine, a sudsko poravnanje u predmetu broj R1-299/99 je zaključeno između parničnih stranaka 10. oktobra 2003. godine. Dalje je sud utvrdio da u poravnanju nije navedeno da se ono odnosi na imovinu koja je predmet konkretnog apelantičinog tužbenog zahtjeva, već da je izričito navedeno da se to sudsko poravnanje odnosi na novopronađenu imovinu po osnovu bračne tekovine parničnih stranaka. Sporna imovina se, i po ocjeni Okružnog suda, ne može smatrati novopronađenom imovinom s obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena znatno prije zaključivanja sudskog poravnanja. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog jer je utvrdio da je neosnovan.

6. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 824 od 8. februara 2008.

godine. Donesenom presudom Vrhovni sud je reviziju tuženog djelimično uvažio i Presudu Okružnog suda broj Gž-476/05 od 8. juna 2006. godine preinačio na način da se žalba tuženog uvažava i presuda Osnovnog suda preinačava, te apelantičin tužbeni zahtjev odbija. U preostalom dijelu Vrhovni sud je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u provedenom postupku pravilno utvrdili činjenice i okolnosti bitne za konkretni spor, ali da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pogrešno interpretirali sadržaj sudskog poravnanja kojeg su stranke zaključile u vanparničnom postupku fizičke diobe bračne tekovine, odnosno da nisu uzeli u obzir stav III predmetnog poravnanja kojim su stranke riješile sva sporna pitanja vezana za zajedničku imovinu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je pogrešan stav u nižestepenim odlukama da je poravnanjem izvršena dioba samo one imovine koja je obuhvaćena presudom na osnovu priznanja, te kako se u poravnanju ne spominje putničko vozilo „mercedes“ ni štedni ulog. Naime, Vrhovni sud je naveo da stoji činjenica da u citiranom sudskom poravnanju nije bilo određeno od čega se sastoji imovina stranaka koja nije obuhvaćena presudom na osnovu priznanja. Sudsko poravnanje se u tom dijelu zasniva na sporazumu stranaka. Volja stranaka je bila upravljena na to da se izvrši raspodjela cjelokupne imovine stečene u braku, a ne samo one koja je taksativno navedena u presudi na osnovu priznanja. Dakle, sporazum se odnosio i na imovinu povodom koje se vodi konkretni spor jer je u stavu III poravnanja izričito navedeno da su se stranke sporazumjele da tuženi apelantici isplati u novcu njen udio i da se isplatom iznosa od 72.500 KM ima smatrati da je apelantica u cijelosti namirena po svim osnovama u pogledu sticanja pokretne i nepokretne imovine u braku sa tuženim, te da se eventualni bilo kakav tužbeni zahtjev u pogledu novopronađene imovine po osnovu bračne tekovine stranaka ima smatrati neosnovanim, a ovo sudsko poravnanje presuđenom stvari.

7. U vezi sa sudskim poravnanjem, Vrhovni sud je istakao da je ono izraz volje stranaka i posebna vrsta ugovora kojim stranke sporni odnos među sobom, pomoću uzajamnog popuštanja, rješavaju na način koji im odgovara. Kao i svaki ugovor, kako je obrazložio Vrhovni sud, i sudsko poravnanje proizvodi pravno djejstvo, te, pored materijalnopravnog djejstva jednog ugovora, ima i pravno djejstvo sudske odluke. Imajući u vidu sadržaj sudskog poravnanja kojeg su parnične stranke zaključile u toku trajanja ovog postupka, te ocjenjujući nespornu činjenicu da ni jedna od stranaka nije pobijala ovo poravnanje, Vrhovni sud je zaključio da je nesumnjivo da su apelantica i tuženi sporazumno riješili sve imovinske odnose u pogledu njihove ukupne imovine (kako one stečene u braku, tako i posebne). Osim toga, Vrhovni sud je istakao da postignuti sporazum stranke obavezuje i isključuje mogućnost da se postavljaju bilo kakvi tužbeni zahtjevi čiji je predmet bračna tekovina parničnih stranaka, što je u skladu sa odredbom člana 272. stav 2. Porodičnog zakona. Zbog navedenog je Vrhovni sud zaključio da ni tužbeni ni protivtužbeni zahtjev nisu osnovani jer se njima traži isplata suvlasničkog udjela u zajedničkoj imovini, odnosno isplata novčane protivvrijednosti i posebne imovine, o čemu su stranke postigle sporazum koji ih obavezuje i koji isključuje mogućnost da se postavljaju bilo kakvi tužbeni zahtjevi čiji je predmet bračna tekovina apelantice i tuženog.

8. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je Vrhovni sud odlučivao o činjeničnom stanju i da je proizvoljno primijenio materijalnopravne propise. S tim u vezi, apelantica navodi da je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak iz analize sudskog poravnanja koje je zaključeno između nje i tuženog, kao i stavom da se pod novopronađenom imovinom podrazumijeva i imovina koja je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica navodi da prilikom zaključenja sudskog poravnanja nije ni ovlastila tadašnjeg punomoćnika da zaključi poravnanje o stvarima koje su predmet konkretnog tužbenog zahtjeva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1029/08 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio