Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1110/08 (M. P.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1110/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1110/08, rješavajući apelaciju Marinka Prskala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Prskala podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 483 od 20. februara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1421/04 od 9. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-120/03 od 13. maja 2004.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Prskalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 483 od 20. februara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1421/04 od 9. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-120/03 od 13. maja 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. februara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-120/03 od 13. maja 2004. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu PP “Tropik ribarstvo“ iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tuženi), na ime naknade štete zbog krađe njegovog automobila od nepoznate osobe, isplati iznos od 20.000 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Osnovni sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je nesporno da je apelant 29. decembra 1998. godine posjetio ugostiteljski objekat „Kazamat“ (u daljnjem tekstu: restoran) u vlasništvu tuženog. Restoran se nalazi u sklopu kulturno-istorijskog spomenika „Tvrđava Kastel“ u Banjaluci. Dok je apelant boravio u navedenom restoranu, nepoznata lica su ukrala njegov automobil, koji je bio parkiran u neposrednoj blizini restorana. Sud je na osnovu provedenih dokaza, a posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrdio da prostor na kojem je apelant parkirao automobil predstavlja javnu površinu u sastavu „Tvrđave Kastel“ i da nije ograđen. Osim toga, utvrđeno je da predmetni prostor nema organizovanu čuvarsku službu, niti istaknutu oznaku da se radi o parking-prostoru. Sud je dalje utvrdio da apelant prilikom dolaska u restoran nije predao predmetni automobil čuvaru parkinga, niti je izvršio plaćanje naknade za parkiranje bilo kome od zaposlenika tuženog. Zbog toga je, prema zaključku suda, neosnovan apelantov navod da je tuženi bio dužan da čuva njegov automobil i da su radnici tuženog doprinijeli svojim ponašanjem krađi.
3. Prema mišljenju suda, apelant nije dokazao postojanje elemenata koji se traže za odgovornost tuženog, te zbog toga nema mjesta primjeni odredbe člana 724. u vezi sa članom 721. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji se odnose na ugostiteljsku ostavu. Naime, članom 724. ZOO propisano je da ugostitelj duguje potpunu naknadu ako mu je gost predao stvar na čuvanje, kao i ako je šteta nastala njegovom krivicom ili krivicom lica za koje on odgovara. U konkretnom slučaju, sud je zaključio da na strani tuženog nema odgovornosti zbog krađe automobila parkiranog na javnoj površini u blizini restorana tuženog. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov zahtjev da se provedu dokazi koji nisu bili predloženi na pripremnom ročištu jer apelant nije učinio vjerovatnim da ih nije mogao predložiti na pripremnom ročištu bez svoje krivice.
4. Okružni sud je donio Presudu broj Gž-1421/04 od 9. decembra 2005. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, bez počinjenih povreda odredaba pamičnog postupka, i da je izveo pravilan zaključak u pogledu pravnog osnova, prihvatajući u cijelosti obrazloženje koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud. U pogledu žalbenih navoda da je Osnovni sud odbio da izvede dokaze predložene nakon pripremnog ročišta, Okružni sud je istakao da ovaj prigovor ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka u smislu člana
209. ZPP. Naime, Okružni sud je naveo da razlozi koje je naveo apelant zbog kojih nije mogao predložiti navedene dokaze na pripremnom ročištu nisu opravdani. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da se apelant mogao obratiti Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske zahtjevom da mu se dostave prepisi tražene dokumentacije. Ukoliko zahtjevu ne bi bilo udovoljeno, apelant je mogao postaviti prijedlog sudu da pribavi dokaze koje organ uprave nije uručio apelantu i da se tako pribavljena dokumenatacija čita na glavnoj raspravi, što apelant nije učinio. Osim toga, Okružni sud je istakao da činjenice koje je apelant htio da dokaže navedenom dokumentacijom a koje se odnose na razloge zbog kojih krađu automobila nije prijavio 29. već 30. decembra 1998. godine, odnosno zbog čega zapisnik, tj. pismena prijava o krađi apelantovog automobila nije sačinjena 29. decembra 1998. godine, s obzirom na druge izvedene dokaze, ne bi uticali na pravilnost i zakonitost odluke u konkretnoj pravnoj stvari.
5. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 483 od 20. februara 2008. godine, kojom je apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pravilno primijenili odredbe člana 724. ZOO zbog toga što su navedenom zakonskom odredbom propisani uslovi pod kojima ugostitelj odgovara za nestanak ili oštećenje stvari koje su gosti donijeli ili predali na čuvanje ugostitelju. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je ugostiteljska ostava posebna vrsta ugovora o ostavi (član 712. ZOO) po kojoj se ugostitelj smatra ostavoprimcem u pogledu stvari koje je gost donio sa sobom, odnosno koje je predao na čuvanje. Ugostitelj odgovara po načelu ograničene odgovornosti za stvari koje su gosti donijeli. Gost je lice koje ima položaj ugovorne strane u odnosu na ugostitelja pa je odgovornost predviđena odredbom člana 724. ZOO ugovorna odgovornost i otuda nema odgovornosti ukoliko nema ugovora i njegove povrede. Za oštećenje ili nestanak automobila ugostitelj bi odgovarao ako je automobil tako smješten da ugostitelj, prema odgovarajućem standardu, može na njemu da održava kontrolu u smislu njegovog čuvanja. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, prirodu ugostiteljske ostave i okolnosti konkretnog slučaja, Vrhovni sud je zaključio da proizlazi da se tuženi sa apelantom nije sporazumio o čuvanju njegovog automobila, da za to nije imao zakonsku obavezu, te da način smještanja apelantovog automobila nije omogućavao tuženom da prema uobičajenim standardima može da drži kontrolu i čuva predmetno vozilo. Pored toga, suprotno apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud je zaključio da ne postoji ni opća odgovornost tuženog za naknadu predmetne štete apelantu po osnovu krivice iz čl. 154. i 158. ZOO.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovim navodima, Općinski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje koje se tiče parking-prostora, kao i u pogledu odgovornosti tuženog za štetu koju je on pretrpio usljed krađe automobila. Također, apelant smatra da su u konkretnom slučaju sudovi trebali primijeniti odredbu člana 18. stav 2. ZOO, kojom je propisano da je učesnik u obaveznim odnosima dužan da izvršava svoje obaveze sa pažnjom dobrog privrednika, kao i odredbe iz čl. 154. i 158. ZOO koje su se trebale, prema apelantovom mišljenju, primijeniti na konkretan slučaj. Dalje, apelant ističe da je Osnovni sud nezakonito odbio njegov prijedlog za provođenje dokaza na glavnoj raspravi kojima je apelant želio pojasniti razloge zbog kojih je krađa automobila zvanično prijavljena 30. decembra 1998. godine a koja se dogodila prethodnu noć.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, u pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se tiču odbijanja njegovog prijedloga za provođenje određenih dokaza, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, budući da je čl. 77. i 102. stav 2. ZPP propisano vrijeme do kada stranke mogu predlagati dokaze na kojim zasnivaju ili osporavaju tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dali podrobno obrazloženje zbog čega nisu mogli prihvatiti provođenje apelantovih dokaza koji nisu predloženi na pripremnom ročištu, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović