Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1279/10 (B. G.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Habeas corpus – postupak
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1279/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1279/10, rješavajući apelaciju Bojana Golića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Golića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine i rješenjā Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala br. 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, 011-0-

Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000-032-p od 24. marta 2010. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav

2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Golića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine i rješenjā Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala br. 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, 011-0- Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000-032-p od 24. marta 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Golić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupaju Mile Antonić i Zoran Bubić, advokati iz Banjaluke, podnio je 8. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i 011-0-Kpp-10-000-032-p od 24. marta 2010. godine. Apelant je 7. maja 2010. godine podnio apelaciju i protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine. Pored postojećih punomoćnika, apelant je posredstvom Radeta Golića, advokata iz Vlasenice, 7. maja 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenih odluka od 22. i 29. aprila 2010. godine. U apelaciji od 7. maja 2010. godine apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje na slobodu, koja će trajati do okončanja postupka o apelaciji.

2. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2009. godine kojim je apelantu i drugim osumnjičenim odredio pritvor počevši od 23. marta 2010. godine u 10 časova, s tim da po donesenom rješenju pritvor može najduže trajati do 23. aprila 2010. godine, zbog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09, u daljnjem tekstu ZKPRS). Okružni sud je apelantu odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo - organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantu je određen pritvor u trajanju od najduže mjesec dana.

3. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni u periodu od 1. aprila 2009. do 13. augusta 2009. godine bili pripadnici zločinačkog udruženja koje je organizovano radi izvršenja krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, te manipulacija cijenama i širenja lažnih informacija na štetu preduzeća „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: preduzeće „Medicinska elektronika“) i Republike Srpske. Dalje je navedeno da su se osumnjičeni udružili sa zadatkom da izvrše manipulacije u cijenama na tržištu hartija od vrijednosti, te da utiču na smanjenje cijene akcija preduzeća „Medicinska elektronika“, a sve u namjeri nezakonitog pribavljanja 34,95% akcija preduzeća „Medicinska elektronika“ iz portfelja Akcijskog fonda i Fonda za restituciju Republike Srpske kojim je upravljala Investiciono-razvojna banka Republike Srpske (u daljnjem tekstu: IRBRS), u namjeri pribavljanja imovinske koristi članovima udruženja. Na osnovu dostavljenih dokaza, Okružni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant, kao i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret na način, u vrijeme i na mjestu kako je to opisano u činjeničnom opisu naredbe za sprovođenje istrage Tužilaštva od 24. marta 2010. godine.

4. Vezano za postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, Okružni sud je ocijenio da postoji osnov iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP, jer iz naredbe za sprovođenje istrage Tužilaštva proizlazi da je u daljnjem toku istrage potrebno saslušati veliki broj svjedoka, uključujući i svjedoka V. M., s obzirom na to da je ona bila izvjestilac na sjednici IRBRS na kojoj je donijeta odluka o prihvatanju ponude R.M. za preuzimanje 34,9 % akcija preduzeća „Medicinska elektronika“, kao i o eventualnom apelantovom uticaju na nju. Dalje je sud istakao da postoji i osnovana bojazan da će apelant ometati krivični postupak uticajem na druge svjedoke, kao i na saučesnike a naročito na osumnjičenog N. B. da promijeni svoj iskaz, ili da ga prilagodi odbrani ostalih osumnjičenih.

5. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine, kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih. Pored toga, Okružni sud je uvažio žalbu Specijalnog tužilaštva i preinačio rješenje Okružnog suda, tako da je apelantu i ostalim osumnjičenim određen pritvor i po pritvorskom osnovu iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKPRS. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je utvrdio da je neprihvatljiv zaključak u ožalbenom rješenju da ne postoji objektivni uslov za određivanje pritvora apelantu po pritvorskom osnovu iz tačke g) stav 1. član 197. ZKP, jer se za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret može izreći kazna zatvora od deset godina i više. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je u osporenom rješenju dato iscrpno obrazloženje u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a to obrazloženje u cijelosti kao pravilno prihvata i taj sud.

6. Odlučujući o prijedlogu Specijalnog tužilaštva za produženje pritvora, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za još dva mjeseca, tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 23. juna 2010. godine do 10 časova. U obrazloženju rješenja Okružni sud je detaljno obrazložio zašto smatra da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Specijalno tužilaštvo proširilo istragu i na ostale članove Uprave IRBRS koji su zajedno sa apelantom 13. avgusta 2009. godine na sjednici Uprave glasali da se prihvati ponuda osumnjičenog M. R. za preuzimanje 34,95 % akcija IRBRS u preduzeću „Medicinska elektronika“ po cijeni od 0,0554 KM po akciji. Prema mišljenju Okružnog suda, postoji bojazan da bi, u slučaju da bude na slobodi, apelant mogao sakriti, uništiti, izmijeniti ili falsifikovati važne dokaze za krivični postupak, odnosno da bi mogao uticati na svjedoke i ostale osumnjičene članove uprave IRBRS i time ometati efikasno vođenje krivičnog postupka. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica da su, nakon proširenja istrage, osumnjičeni na koje je proširena istraga I. V. i D. P. bili u kontaktu sa apelantom.

7. Dalje je Okružni sud istakao da je utvrdio da postoje uslovi za produžavanje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim i iz zakonskog osnova propisanog članom 197. stav 1. tačka

g) ZKPRS. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da su se krajem januara i početkom februara 2010. godine u više navrata dogodila javna okupljanja radnika preduzeća „Medicinska elektronika“ i radnika Centra za medicinska straživanja i razvoj zdravstvene zaštite i organizovani protesti zbog nemogućnosti radnika da uđu u krug preduzeća i na svoja radna mjesta, kada je i policija bila prinuđena da interveniše. Okružni sud je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi puštanje osumnjičenih na slobodu imalo za posljedicu revolt i protest radnika ovog preduzeća u čemu se sastoji osnov za pritvor iz tačke g) stav 1. član 197. ZKPRS. Osim toga, Okružni sud je istakao da smatra kako je opravdano produženje pritvora osumnjičenim za još dva mjeseca, ocjenjujući obim i složenost istrage, kao i radnje koje Specijalno tužilaštvo planira preduzeti za taj period.

8. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine kojim je odbio žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je pritvor apelantu mogao trajati do 23. aprila, a ne do 22. aprila 2010. godine, kako to pokušava predstaviti apelantov branilac. Dalje je Vrhovni sud istakao da je u ožalbenom rješenju navedeno iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja za apelanta i druge osumnjičene osobe, pri čemu je analiziran sadržaj tih dokaza i šta iz tih dokaza proizlazi. Vrhovni sud je dalje istakao da smatra da je pravilan i zaključak iz pobijanog rješenja o razlozima za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, prihvatajući razloge koje je o tome dao Okružni sud. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir samo poseban minimum, a ne opšti maksimum kazne zatvora koju je moguće izreći za krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a) KZRS, te da je za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa članom 3. KZRS propisana kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina. Dalje je Vrhovni sud ukazao i da se pod vanrednim okolnostima iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS imaju smatrati posebne okolnosti izvedene iz težine, načina izvršenja krivičnog djela i posljedice, kako to pravilno utvrđuje Okružni sud.

9. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na «opštu zabranu diskriminacije» iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant, prije svega, ističe da ne postoji opšti uslov za određivanje pritvora, tj. osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Također, apelant navodi da ne postoji nijedan dokaz, sumnja ili indicija da je on počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, niti da će ometati krivični postupak na bilo koji način. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nekritički prihvataju navode Specijalnog tužilaštva da bi mogao utjecati na svjedoke, ili sakriti, ili uništiti, ili falsifikovati dokaze, jer su, po njegovom mišljenju, svi materijalni dokazi u posjedu suda i Specijalnog tužilaštva. Dalje, apelant navodi da se nije mogao izjasniti na navode iz prijedloga za određivanje pritvora, budući da mu dokazi nisu dostavljeni u originalu ili ovjerenoj fotokopiji. Pored toga, apelant navodi da su povrijeđene odredbe člana 5. Evropske konvencije jer sud, nakon određivanja pritvora, nije odlučio o njegovoj žalbi u roku od 48 sati, koliko je trebalo da se donese rješenje.

10. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant nalazi u činjenici što se Okružni sud, prilikom odlučivanja po žalbi, u rješenju nije izjasnio u vezi sa njegovim žalbenim navodima da ne postoji opšti uslov za određivanje pritvora. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer iz pobijanog rješenja proizlazi da Specijalno tužilaštvo i sud smatraju da je on kriv.

11. Dopunom apelacije od 7. maja 2010. godine apelant se žali na rješenja Okružnog i Vrhovnog suda kojim mu je produžen pritvor. Pored iznošenja istih navoda koji se tiču postojanja osnovane sumnje, apelant ističe da Okružni i Vrhovni sud nisu izvršili pravilnu i potpunu analizu svakog dokaza posebno i analizu svih dokaza zajedno, što je u konkretnom slučaju izostalo i čime je povrijeđeno njegovo “pravo na pravično suđenje“ koje mu je zajamčeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije, a poziva se i na obavezu suda da u obrazloženju svoje odluke navede jasne i razumljive razloge na kojima zasniva odluku.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

13. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

14. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

15. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

16. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje i produženje pritvora, zaključili i obrazložili zašto smatraju da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je izvršeno predmetno krivično djelo kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili i detaljno obrazložili svoj zaključak o tome da su u predmetnom slučaju ispunjeni i posebni razlozi za određivanje i produženje pritvora iz člana 189. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili postojanje veze između apelanta i osumnjičenih i svjedoka koje treba saslušati, te zašto smatraju da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ometati krivični postupak, odnosno da bi moglo doći do uznemiravanja javnosti. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

17. U pogledu apelantovih navoda da mu prije određivanja pritvora nisu dostavljeni svi dokazi i navoda da dokazi nisu bili dostavljeni u zakonskoj formi (original ili ovjerena fotokopija), Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor nije isticao na ročištu povodom prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora a ni u žalbi protiv rješenja kojim mu je određen pritvor, već ih, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju istakne prigovor i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tom prigovoru izjasni. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno prima facie neosnovani, te neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

18. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav

4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 199. tač. 4. i 5. ZKPRS propisano da protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može izjaviti žalbu u roku od 24 sata od sata prijema rješenja. Dalje je propisano da je vijeće koje odlučuje o žalbi dužno donijeti odluku u roku od 48 sati. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud žalbu apelanta primio 25. marta 2010. godine, a da je odluku donio 29. marta 2010. godine, iz čega proizlazi da sud nije postupio u roku od 48 sati u kojem je trebalo da donese odluku po žalbi. Iako Ustavni sud ukazuje da je zakon za ovakve situacije postavio stroge rokove upravo vodeći računa o tome da se radi o ograničavanju vrlo značajnog prava i slobode, te da, u principu, nepoštivanje tih rokova od suda nije prihvatljivo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju kašnjenje Okružnog suda od dva dana pri odlučivanju o žalbi nema takav značaj i nije vodilo posljedicama koje bi dovele u pitanje zakonitost postupanja u vezi sa apelantovim pravom na slobodu i sigurnost zaštićenim članom 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, uprkos kratkom prolongiranju u donošenju odluke o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, apelantu nije bilo uskraćeno pravo da koristi propisani pravni lijek protiv rješenja o određivanju ili produženju pritvoru, niti da je suštinski prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav

4. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana. Pravo na pravično suđenje-presumcija nevinosti

19. U vezi sa apelantovim navodom da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evoropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima obrazlagali osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo kao preduslov za određivanje mjere pritvora, odnosno njegovog produženja. Sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju, odnosno zaključak o apelantovoj krivici, već je isključivo govorio o „osnovanoj sumnji“ i o apelantu i ostalim kao „osumnjičenim“. Zbog toga, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim. Pravo na djelotvoran pravni lijek

20. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se žali na kršenje ovog prava u vezi sa pravom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da se Okružni sud nije izjasnio o postojanju osnovane sumnje kao opštem uslovu za određivanje pritvora. Kako je Ustavni sud o ovom pitanju već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, te kako nema ništa što bi opravdalo apelantovu tvrdnju da mu je u vezi sa navedenim članom prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

21. Dalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, po kojem osnovu, niti je dostavio bilo kakav dokaz kojim bi učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

22. Pravo na pravično suđenje-ostali aspekti

23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena. Kažnjavanje samo na osnovu zakona

25. U vezi sa navodima iz apelacije o povredi prava garantovanih članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na ranije zauzeti stav da se na pitanje da li će apelant biti proglašen krivim za određeno krivično djelo i kakva će mu sankcija biti izrečena, koji će zakon biti primijenjen, te da li je u presudama poštivan princip iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije ne može odgovoriti dok je postupak u toku, odnosno dok ne bude pravosnažno okončan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1129/06 od 13. juna 2006. godine, stav 7, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju postupak protiv apelanta još nije pravosnažno okončan, već je u toku istražni postupak, pa slijedi da je apelacija i u ovom dijelu preuranjena.

26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1279/10 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio