Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1086/08 (O. M.-B.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1086/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. lipnja 2010. godine, u predmetu broj AP 1086/08, rješavajući apelaciju Osmana Mehmedspahića-Bilalovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Mehmedspahića-Bilalovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 016748 08 Gž od 12. ožujka 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 016748 06 P od 14. siječnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Mehmedspahić-Bilalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Glavović & Humačkić“ - odvjetnici Aid Glavović i Jasmin Humačkić iz Mostara, podnio je 8. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 016748 08 Gž od 12. ožujka 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016748 06 P od 14. siječnja 2008. godine.

2. Apelant je protiv tuženog „Lido osiguranja“ d.d. osiguranje imovine i osoba - Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete u iznosu od 5.800,00 KM. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je sudjelovao u prometnoj nezgodi koja se 5. ožujka 2006. godine dogodila u Mostaru, a koju je prouzrokovao vozač autobusa - osiguranik tuženog, tako što je, postupajući suprotno odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 6/06), prešao u kolovoznu traku kojom se kretao apelant sa svojim vozilom i udario u prednji dio njegovog vozila, zbog čega je apelant pretrpio materijalnu štetu koju potražuje predmetnim tužbenim zahtjevom.

3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 016748 06 P od 14. siječnja 2008. godine obvezan je tuženi da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 1.274,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. ožujka 2006. godine kao danom nastanka štete i na troškove postupka u iznosu od 831,23 KM, počevši od dana presuđenja. Općinski sud je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbio.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: zapisnik o uviđaju, izvid štete, potvrdu procjenitelja za potrebno radno vrijeme za popravak vozila, dopise tuženog, nalaz i mišljenje vještaka prometne i strojarske struke, zapisnik o ispitivanju vozača autobusa i apelanta sa alkotestom, skicu lica mjesta, dopis za naknadnu analizu krvi i mišljenje o stupnju apelantove alkoholiziranosti. Općinski sud je naveo da iz zapisnika o ispitivanju apelanta sa alkotestom, odnosno dopisa za naknadnu analizu, proizlazi da je apelant u vrijeme nastanka prometne nezgode bio u alkoholiziranom stanju sa 2,53 promila alkohola u krvi, da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi da je apelant imao 3,90 m slobodnog prostora, koji je mogao koristiti za izbjegavanje kontakta sa autobusom, koji je nepropisano vršio pretjecanje parkiranog vozila, odnosno da je apelant na dovoljnoj udaljenosti mogao uočiti autobus i izbjeći nezgodu, a da je vozač autobusa prešao preko pune linije iako je vidio apelanta, tako da su i apelant i vozač autobusa doprinijeli nastanku nezgode. Općinski sud je naveo da je apelant počinio prekršaj iz članka 201. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama HNK-a zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, dok je vozač autobusa počinio prekršaj iz čl. 46. i 44. stavak 2. istog zakona.

5. Općinski sud je konstatirao da iz provedenih dokaza slijedi da za prometnu nezgodu nije isključivo kriv vozač autobusa, kako to navodi apelant, već da se radi o podijeljenoj odgovornosti. Dalje, sud je konstatirao da odredba članka 178. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) regulira način određivanja stupnja međusobne odgovornosti u slučaju sudara motornih vozila u pokretu, odnosno da, ako postoji obostrana krivnja sudionika u prometu, svako od njih odgovara za ukupnu štetu srazmjerno stupnju svoje krivnje. Općinski sud je dalje istakao da odredba članka 192. stavak 1. ZOO propisuje da oštećenik, koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo na srazmjerno smanjenu naknadu. Općinski sud je u obrazloženju presude citirao dio presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojoj je navedeno: „...veći dio odgovornosti je na strani vozača (75%) koji je upravljao vozilom u pijanom stanju tako da vožnju nije prilagodio uvjetima na putu zbog čega nije uočio tužitelja sa zaustavljenom prikolicom, te bez obzira što je tužitelj doprinio svome udesu time što je zaustavio prikolicu na desnoj strani i bio je također pod utjecajem alkohola, njegova se odgovornost može ocijeniti sa 25%...“

6. Sukladno navedenom, a u smislu navedenih odredaba ZOO, Općinski sud je zaključio da je apelant, upravljajući svojim vozilom pod djejstvom alkohola od 2,53 promila u krvi, izvršio prestrojavanje u srednju kolovoznu traku iako je u vidio autobus, čime je doprinio nastanku prometne nezgode sa 75%. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da, sukladno nalazu vještaka strojarske struke, kojem nije prigovarano tokom postupka, materijalna šteta na apelantovom vozilu iznosi 5.096,95 KM, a kako je apelant doprinio nastanku nezgode sa 75%, to mu je dosudio 25% tog iznosa, odnosno iznos od 1.274,24 KM.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 016748 08 Gž od 12. ožujka 2008. godine kojom je žalbu u odnosu na troškove postupka preinačio, tako da je obvezao tuženog da apelantu isplati iznos od 989,78 KM umjesto dosuđenog iznosa od 831.23 KM. U ostalom dijelu Kantonalni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući odbijajući dio svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 178. i 192. ZOO kada je utvrdio da za nastanak prometne nezgode postoji suodgovornost osiguranika tuženog od 25% i apelanta od 75%. Obrazlažući zašto je zaključak prvostupanjskog suda o apelantovoj odgovornosti od 75% pravilan, Kantonalni sud je naveo da je apelantova suodgovornost daleko veća jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola od 2,53 promila u krvi, koji predstavlja stanje teškog pijanstva u kojem vozač nema psihofizičkih i mentalnih sposobonosti da racionalno razmišlja o prometnoj situaciji u kojoj se nalazi, te da nema psihofizičkih sposobnosti da reagira jer su mu refleksi potpuno „otupljeni“ a svijest pomućena. Kantonalni sud je naveo da u takvom stanju apelant nije mogao iskoristiti slobodan prostor od 3,9 m, odnosno pomaknuti vozilo udesno i na taj način propustiti autobus koji je obilazio parkirano vozilo, budući da je mogao vidjeti tu radnju. U prilog utvrđenoj apelantovoj odgovornosti Kantonalni sud je naveo i činjenicu da se apelant kretao brzinom 53 km/h, ne vodeći računa da prometuje strogim centrom grada i da tako može ugroziti druge sudionike u prometu i izazvati prometnu nezgodu, što se uostalom i dogodilo.

8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno zaključili da je uzrok prometne nezgode apelantova alkoholiziranost, a ne radnja vozača autobusa, tj. nepropisno kretanje-obilaženje parkiranog vozila. Apelant ističe da je vozač autobusa postupao suprotno čl. 46. i 44. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa, a da nisu utvrđeni njegovi propusti koji su u izravnoj vezi sa nastankom prometne nezgode. S tim u svezi, apelant je naveo da bi on mogao odgovarati samo za prekršaj zbog vožnje u alkoholiziranom stanju i da je vještak prometne struke u nalazu naveo da je on bio pod djejstvom alkohola, ali da to nije u njegovoj nadležnosti, nego u nadležnosti vještaka medicinske struke. Međutim, izvođenje ovog dokaza nije predloženo niti od suda, niti od tuženog. Dalje, apelant ističe da se sudovi oslanjaju samo na nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, da prvostupanjski sud uopće nije dao ocjenu provedenih dokaza da bi mogao primijeniti članak 192. ZOO o podijeljenoj odgovornosti, te da je svoju odluku zasnovao na praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja nije izvor prava u našem pravnom sustavu. Povredu prava na imovinu apelant nalazi u postupanju sudova koji su ga onemogućili da ostvari svoje pravo na imovinu, koja predstavlja iznos koji mu je tuženi bio dužan izmiriti zbog uništenog vozila u većem iznosu od onoga koji mu je dosuđen.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.

11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da su utvrdili apelantovu odgovornost za prometnu nezgodu u visini od 75 % u smislu odredaba ZOO i dosudili apelantu iznos srazmjerno utvrđenoj odgovornosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1086/08 (O. M.-B.) | Sudska praksa | Aktio