Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1263/10 (S. S.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1263/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine u predmetu broj AP 1263/10, rješavajući apelaciju Senada Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Subašića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000724 10 Kv od 24. marta 2010. godine i broj 13 0 K 000724 10 Kpp 2 od 18. marta 2010. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Subašića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000724 10 Kv od 24. marta 2010. godine i broj 13 0 K 000724 10 Kpp 2 od 18. marta 2010. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnio je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 13 0 K 000724 10 Kv od 24. marta 2010. godine i 13 0 K 000724 10 Kpp 2 od 18. marta 2010. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 13 0 K 000724 10 Kpp 2 od 18. marta 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vijeća Okružnog suda broj 13 0 K 000724 10 Kv od 24. marta 2010. godine, apelantu je određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana zbog razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske-prečišćen tekst (« Službeni glasnik RS» broj 100/09, u daljnjem tekstu: ZKPRS).

3. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je Okružno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) podnijelo prijedlog za određivanje pritvora osumnjičenim S.Š. i apelantu po osnovu člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS, navodeći da je 4. maja 1998. godine u kući, koju je koristio za stanovanje kao raseljeno lice, ubijen V.G. i da se osnovano sumnja da su osumnjičeni S.Š. i apelant počinili krivično djelo-teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Okružni sud je dalje istakao da je Okružno tužilaštvo u prijedlogu navelo da osnovana sumnja proizlazi iz izvještaja CJB Doboj, zapisnika o uviđaju, zapisnika o obdukciji tijela ubijenog V.G., zapisnika o saslušanju svjedoka, te nalaza daktiloskopskog vještačenja, a da pritvor treba odrediti zbog toga što se osumnjičeni u istrazi brane šutnjom a boravkom na slobodi bi mogli utjecati jedan na drugog kao saizvršioci i time ometati dalju istragu, odnosno dogovoriti način na koji bi davanjem iskaza pokušali da izbjegnu krivičnu odgovornost. Okružni sud je dalje istakao da Okružno tužilaštvo navodi da može doći do uznemiravanja javnosti, jer se radi o izuzetno svirepom ubistvu starca koji je bio nemoćna žrtva krivičnog djela, te da bi osumnjičeni boravkom na slobodi prijetili narušavanju javnog reda a ispunjeni su i objektivni uslovi, jer se osumnjičenom S.Š. i apelantu može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna.

4. Uvidom u spis Okružnog tužilaštva, kako je naveo Okružni sud, utvrđeno je da je istraga protiv apelanta pokrenuta na osnovu iskaza velikog broja svjedoka, te materijalnih dokaza, prvenstveno zapisnika o uviđaju sa foto-dokumentacijom i zapisnika o obdukciji tijela oštećenog V.G. Iz navedenog, kako je dalje naveo Okružni sud, proizlazi osnovana sumnja da su apelant i S.Š. kao saizvršioci počinili krivično djelo-teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZRS, što predstavlja opšti uslov za određivanje pritvora. Što se tiče posebnih razloga za određivanje pritvora, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o koluzijskoj opasnosti kao osnovu za određivanje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS i s obzirom na početnu fazu istrage, osnovana je opasnost od međusobnog negativnog utjecaja na kvalitet dokaznog postupka, zbog osnovane bojazni da će ometati krivični postupak međusobnim utjecajem kao saučesnici, a ta okolnost proizlazi iz prijateljskih veza koje su postojale između njih u kritično vrijeme, što je vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka.

5. U odnosu na osnovanost prijedloga da se pritvor odredi po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud je istakao da postoje vanredne okolnosti s obzirom na to da je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja, kao i status stare i nemoćne žrtve i posljedice izvršenja djela, što ukazuje da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

6. U obrazloženju rješenja Vijeće Okružnog suda je istaklo da dokazi provedeni u dosadašnjem toku istrage, posmatrani u međusobnoj povezanosti, predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak o postojanju takvog stepena osnovane sumnje da su apelant i osumnjičeni S.Š. počinili krivično djelo-teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka g) KZRS. Vijeće Okružnog suda je napomenulo da se u ovom stadiju postupka ne traži postojanje čvrstih i ubjedljivih dokaza o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršilaca. Standard dokazanosti van razumne sumnje traži se prilikom donošenja presude, a u ovom stadiju postupka još uvijek je neizvjesno da li će nakon provedene istrage biti podignuta optužnica, odnosno hoće li biti potvrđena. Prema odredbi člana 20. tačka lj) KZRS, standard «osnovana sumnja» podrazumijeva veći stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Vijeće Okružnog suda smatra da je prvostepeno rješenje dalo prihvatljive razloge zasnovane na prikupljenom dokaznom materijalu u istrazi na osnovu kojih zaključuje postojanje osnovane sumnje u pogledu izvršenja predmetnog krivičnog djela od osumnjičenih. U tom pravcu stoji nalaz i mišljenje vještačenja papilarnih linija izvršenog od MUP-a RS KTC Banja Luka od 10. marta 2010. godine iz kojeg proizlazi da sporni trag papilarnih linija pripada otisku malog prsta desne ruke osumnjičenog S.Š. a s obzirom na to da je kuću u kojoj je izvršeno ubistvo koristio oštećeni, a koja pripada porodici osumnjičenog S.Š., što bi moglo ukazivati na eventualni motiv izvršenja a što proizlazi i iz izjave svjedokinje G.M. U prilog ispravnosti ovakvog zaključka, nastavilo je dalje Vijeće Okružnog suda, ide i sadržina iskaza svjedoka (braće osumnjičenog S.Š.) iz čijih iskaza proizlazi povezanost osumnjičenog S.Š. i apelanta sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela za koje se sumnjiče. Vijeće Okružnog suda je zaključilo da iz istražnog dokaznog materijala kako subjektivne, tako i objektivne prirode zaista postoji veći stepen sumnje koji upućuje na zaključak na izvršenje krivičnog djela od osumnjičenih, a to je dovoljno za postojanje sumnje u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKPRS.

7. Što se tiče posebnih uslova za određivanje pritvora, prvostepenim rješenjem je pravilno izveden zaključak da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o koluzijskoj opasnosti kao osnovu za određivanje pritvora, jer postoje naročite okolnosti koje ukazuje da će osumnjičeni ometati krivični postupak međusobnim utjecajem. Na kraju je Vijeće Okružnog suda istaklo da okolnosti koje prate način izvršenja djela i njegove posljedice ukazuju na neophodnost određivanja pritvora zbog postojanja vanrednih okolnosti, jer se za to djelo može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a djelo je takve težine da se može okvalifikovati kao posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice, pa bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da osporena rješenja ne sadrže razloge o postojanju osnovane sumnje da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela, te da nisu navedene konkretne činjenice (dijelovi iskaza svjedoka, međusobne veze i materijalni dokazi), kao i da navedeno ne može predstavljati razloge za izvođenje zaključka o postojanju takve sumnje. Apelant je naveo dijelove iskaza pojedinih svjedoka, te istakao da takvi dokazi u odnosu na njega i nisu dokazi, nisu ni kvalitetne indicije i ne mogu po svom značaju i «težini» predstavljati osnove za izvođenje zaključka o postojanju ozbiljne sumnje da je učestvovao u izvršenju djela. Apelant je na kraju istakao da tvrdnja da bi mogli utjecati na tok istrage, ako ne bi bili u pritvoru, pravno je neprihvatljiva, jer se brane šutnjom a smatra realno neprihvatljivim razloge osporenih rješenja koji se odnose na narušavanje javnog reda i mira jer, osim njegove žene, djece i susjeda, niko i ne zna da je u pritvoru. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i da preinači osporena rješenja tako što će odbiti prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora i odrediti da se pusti na slobodu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva propisanih „nacionalnim pravom“, odnosno ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Nesporno je da je u ovom slučaju mjera pritvora određena na temelju odredaba ZKPRS, koji u odredbi člana 197. stav 1. tač. b) i g) propisuje da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove, važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Tačkom g) citiranog člana propisano je da se pritvor može odrediti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Obrazlažući rješenje o određivanju pritvora u pogledu primjene citirane odredbe člana 197. ZKPRS, Okružni sud je naveo da iz dokumentacije u spisu Okružnog tužilaštva broj t15 0 KT 0001737 10 u kojem se nalaze izvještaj CJB Doboj, zapisnici o uviđaju, obdukciji tijela ubijenog V.G., o saslušanju svjedoka, te nalaza daktiloskopskog vještačenja, proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

13. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKPRS Okružni sud je prilikom određivanja ove mjere detaljno i jasno obrazložio. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS, na način da pritvor određen ovim rješenjem, u trajanju od mjesec dana, teče od 17. marta 2010. godine. Ovakva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo, ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače i ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložio razloge za određivanje pritvora apelantu i osumnjičenom S.Š. koje Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.

14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na pravično suđenje

15. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1263/10 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio