Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-585/08 (V. P.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na prisustvo suđenju
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-585/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 585/08, rješavajući apelaciju Vukosave Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukosave Popović podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Gž-
07-002126 od 15. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukosava Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002126 od 15. januara 2008. godine. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje pravosnažne presude Okružnog suda dok ne donese odluku o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 585/08 od 11. marta 2008. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1756/00 od 21. maja 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev Janka Trivića (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu na ime građevinskih ulaganja u stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, ul. Srpskih dobrovoljaca broj 67 (u daljnjem tekstu predmetni stan) isplati iznos od 16.131.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 36.200.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe pa do isplate.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka kao nesporno utvrdio da je apelantica bila raniji nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je tužitelj bio privremeni korisnik stana na osnovu rješenja Općine Banja Luka od 29. septembra 1993. godine i da je stan koristio do 21. augusta 2002. godine kada je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, stan vraćen u posjed apelantici. Osnovni sud je naveo da je među strankama, također, nesporno da je tužitelj vršio ulaganja u stan, međutim, apelantica smatra da su ulaganja bila nepotrebna i da je tužitelj to radio radi pregrađivanja i prilagođavanja stana svojim potrebama. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o poslovodstvu bez naloga u smislu člana 223. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je tužitelj vršio radove u stanu koji je vlasništvo Grada Banja Luka, a nije imao odobrenje vlasnika za poslove ulaganja i popravaka. Također je Osnovni sud istakao da se prema vrsti izvedenih radova ne radi o radovima koji po svojoj prirodi predstavljaju neophodna i korisna ulaganja s ciljem otklanjanja štete. U pogledu apelanticinog protivtužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istakao da apelantica nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi dokazala svoje navode, pa je, saglasno principu pravila o teretu dokazivanja, odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev.
5. Odlučujući o žalbi koju je na prvostepenu presudu izjavio tužitelj, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-002126 od 15. januara 2008. godine tužiteljevu žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanticu da tužitelju na ime ulaganja u predmetni stan isplati iznos od 7.324.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. augusta 2002. godine, kao dana predaje u posjed, pa do isplate, te da mu na ime troškova postupka naknadi iznos od 1.941.75 KM. U preostalom odbijajućem dijelu do traženog iznosa žalba je odbijena i osporena presuda potvrđena. U odnosu na apelanticinu žalbu protiv opomene za taksu od 21. maja 2007. godine, Okružni sud je žalbu odbacio kao nedopuštenu.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, prema odredbi člana 27.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03), propisano da lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. tog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo tražiti povrat tih sredstava prema ZOO-u. U konkretnom slučaju, istakao je Okružni sud, nesporno je da je predmetni stan, u vrijeme kada je apelantica kao predratni nositelj stanarskog prava stan napustila 1993. godine, dodijeljen tužitelju koji je zaključio ugovor o korištenju stana i u njega uselio i koristio ga sve do iseljenja, tj. do 21. augusta 2002. godine. Dakle, zaključio je sud, tužitelj je imao pravni osnov i bio je savjesni korisnik sve do momenta kada je stan, saglasno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, vraćen u posjed apelantici. Slijedom iznesenog a pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, Okružni sud je istakao da se tužiteljev zahtjev za naknadu uloženih sredstava u stan treba ocijeniti sa aspekta odredbi čl. 214. i 215. ZOO-a (stjecanje bez osnova), a ne člana 223. ZOO-a (poslovodstvo bez naloga), kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Okružni sud je zaključio da je tužiteljev zahtjev osnovan jer je kao savjestan posjednik imao pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova za održavanje stana u mjeri u kojoj je povećana vrijednost stana, shodno odredbama člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03). Također, Okružni sud je naveo da je, u smislu člana 229. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), drugačijom ocjenom dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom utvrdio koji su nužni i korisni radovi koje je tužitelj obavio u stanu, te time i povećao njegovu vrijednost i u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i dosudio tužitelju iznos od 7.324.00 KM. Na kraju, u odnosu na apelanticinu žalbu koja se odnosi na dostavljanje naloga da plati taksu, Okružni sud navodi da poziv za plaćanje takse nema karakter odluke, pa se protiv takve radnje suda ne može izjaviti žalba, te je ona odbačena kao nedopuštena.
7. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelantica je navela da je sud očigledno proizvoljno ocijenio dokaze, te je istakla da je sud po službenoj dužnosti trebao izvesti one dokaze koji su bili neophodni za donošenje pravilne odluke. Također je apelantica navela da je drugostepeni sud preinačio presudu na njenu štetu bez rasprave i bez mogućnosti da pred tim sudom brani svoje interese, jer je prihvatio dokaz druge strane u vidu predračuna radova Perice Trivića, koji nije ni sudski vještak, te proizvoljno dosudio iznos manji od 10.000.00 KM samo da bi se njoj uskratilo pravo na podnošenje revizije. Na kraju je istakla da osporena odluka ne sadrži jasno i uvjerljivo obrazloženje, te je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da je tužiteljev zahtjev djelimično osnovan jer je kao savjestan posjednik predmetnog stana imao pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova za održavanje predmetnog stana u mjeri u kojoj je povećana vrijednost stana shodno odredbi člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, te je tužiteljev zahtjev za naknadu uloženih sredstava u stan ocijenio sa aspekta odredbi čl. 214. i 215. ZOO-a (stjecanje bez osnova) a ne člana
223. ZOO-a (poslovodstvo bez naloga). U odnosu na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati.
12. U odnosu na apelanticine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza redovnog suda bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelji osporena odluka izvedeni na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporene odluke, zatim da je dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, te na osnovu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio koji su nužni i korisni troškovi koje je tužitelj obavio u predmetnom stanu, pa je djelimično udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa apelanticinim navodima da je sud po službenoj dužnosti trebao izvesti one dokaze koji su bili neophodni za donošenje pravilne odluke, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP koji se primjenjuje od 1. augusta 2003. godine. Član 7. stav
1. ZPP propisuje da: «[S]tranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.» Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelantica je bila u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica, toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, opet se radi o navodima koji su očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, u odnosu na apelanticine navode da je drugostepeni sud preinačio presudu na njenu štetu bez rasprave i bez mogućnosti da pred tim sudom brani svoje interese, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište povodom žalbe nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). Ustavni sud napominje da, prema članu 217. stav 1. ZPP, drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nezadovoljna što nije pozvana na sjednicu vijeća, međutim, u konkretnom slučaju je zadovoljeno apelanticino pravo na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» s obzirom na to da je apelantica u postupku pred prvostepenim sudom imala pravo na javnu raspravu pred sudom, kada je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelantica predložila. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, budući da je ocijenio da to nije potrebno, s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze, te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu.
15. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
16. Apelantica se, osim toga, žali da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović