Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-476/08 (J. G.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-476/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 476/08, rješavajući apelaciju Jovanke Gavrić i Miladina Kozarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08. i 51/09.), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovanke Gavrić i Miladina Kozarevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 031 od 28. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj P-718/2001 od 11. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovanka Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica) i Miladin Kozarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brestova opština Doboj, koje zastupa Miroslav Ristić advokat iz Doboja, podnijeli su 11. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 031 od 28. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-718/2001 od 11. novembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-718/2001 od 11. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 031 od 28. novembra 2007. godine, utvrđeno je da su apelantica i Ilija Kozarević (u daljnjem tekstu: tužitelj), otac (koji je u međuvremenu preminuo) apelanta Miladina Kozarevića, suvlasnici na nekretninama upisanim u zemljišno knjižnom ulošku br. 120. i 314. k.o. Brestovo-opština Doboj. Apelantica i tužitelj su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se utvrdi da na nekretninama pobliže navedenim u stavu II dispozitiva presude imaju pravo suvlasništva i to apelantica sa djelom 5/18, tužitelj sa dijelom 13/36 a da Cvijeti Kozerević i dr. (u daljnjem tekstu: tuženi), kao nasljednicima Stojka Kozarevića, pripada suvlasnički dio od 13/36. Tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje da po osnovu održaja ima pravo suvlasništva sa djelom ½ na nekretninama pobliže navedenim u stavu III dispozitiva presude.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da apelantica i tužitelj prvi dio tužbenog zahtjeva zasnivaju na tvrdnjama da određene nekretnine upisane u PL broj 218 k.o. Brestovo, koje se vode sa pravom posjeda 1/1 na Stojku Kozareviću (bratu tužitelja i apelantice) u naravi predstavljaju parcele upisane u z.k. ul. 120. i 314. k.o. Brestovo. Obzirom da su navedene nekretnine, rješenjima o nasljeđivanju tog suda br. O-198/77 od 24. novembra 1977 godine i O-145/85 od 10. maja 1985. godine, iza Kozarević Obrada (oca apelantice i tužitelja a svekra odnosno djeda tuženih) pripali apelantici, tužitelju i njihovom bratu Stojku Kozariću, apelantica i tužitelj zahtijevaju da se utvrdi pravo suvlasništva u zk. ul. br. 120. i 314. k.o. Brestovo sa suvlasničkim dijelovima i to apelantica sa djelom 5/18, tužitelj sa dijelom 13/36 a tuženi kao nasljednici Stojka Kozarevića sa djelom 13/36. Osnovni sud je dalje istakao da je drugi dio tužbenog zahtjeva tužitelj zasnivao na tvrdnjama da su sve nekretnine poslije očeve smrti on i brat Stojko koristili po pola pa je predložio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva ne navedenim nekretninama sa djelom ½. Osnovni sud je istakao da je na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da postoje dva rješenja o nasljeđivanju iza Obrada Kozarevića i to rješenje broj O-198/77 od 24. novembra 1977 godine i rješenje O-145/85 od 10. maja 1985 godine, kojim su u oba slučaja raspravljane nekretnine iz zk.ul. br. 120. i 314. k.o. Brestovo, te je utvrđeno da su apelantica i tužitelj nasljednici iza istog ostavioca. Osnovni sud je zaključio da apelantica i tužitelj imaju pravo suvlasništva u zk.ul. br. 120. i 314. k.o. Brestovica, ali s obzirom na činjenicu da se iza istog ostavioca vodio dva puta ostavinski postupak u pogledu istih nekretnina, odbio je apelanticu i tužitelja u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traže da se utvrde u navedenim z.k.ul. njihovi suvlasnički dijelovi. Naime, Osnovni sud je pojasnio da se na osnovu presude koja je donijeta u parničnom postupku ne može vršiti ispravka u z.k. ulošku u pogledu veličine suvlasničkog djela, već da se takva ispravka može zahtijevati u ostavinskom postupku pa u zemljišno-knjižnom postupku, da bi se na taj način ispravila greška u pogledu postojanja dva rješenja o nasljeđivanju iz umrlog Obrada Kozarevića, do koje pogreške su doveli sami nasljednici ne govoreći na drugoj ostavinskoj raspravi da je ista već prethodno provedena pa su tu pogrešku trebali ispraviti u spomenutim postupcima. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da u toku postupka tužitelj nije dokazao da su se ispunili zakonom predviđeni uslovi za sticanje prava svojine putem održaja, te je u tom dijelu odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da su apelantica i tužitelj zakonski nasljednici iza svog oca Obrada Kozarevića što je utvrđeno i u ostavinskim rješenjima prvostepenog suda br. O-198/77 od 24. novembra 1977 godine i O-145/85 od 10. maja 1985. godine, u kojim postupcima je raspravljana zaostavština ostavioca-nekretnine iz zk.ul. br. 120. i 314. k.o. Brestovo, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica i tužitelj imaju pravo suvlasništva na nekretninama upisanim u navedenim z.k. ulošcima. Okružni sud je smatrao pravilan zaključak prvostepenog suda da upravo činjenica da postoje dva ostavinska rješenja iza istog ostavioca u pogledu istih nekretnina dovodi do pravne nesigurnosti. U konkretnom slučaju, nastavio je dalje Okružni sud, tužbeni zahtjev je postavljen tako da se suvlasnički dijelovi odrede po rješenju broj O-198/77 od 24. novembra 1977 godine i to tako da se dijelovi odrede na apelanticu, tužitelja i njihovog brata Stojka, čiji su tuženi zakonski nasljednici, međutim u navedenom ostavinskom rješenju kao zakonski nasljednici se pojavljuju i Kozerević Bosiljka, Joka, Jovanka, Ilija i Stojko, te imajući u vidu da se po spomenutom rješenju o nasljeđivanju parnične stranke u ovom predmetu nisu jedini suvlasnici to je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticu i tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

5. Okružni sud je smatrao pravilnim zaključak prvostepenog suda da tužitelj u toku postupka nije dokazao kako zakonitost tako niti savjesnost održaja na spornim nekretninama, koje su rješenjem o uzurpaciji od 14. decembra 1978 godine dodijeljene njegovom bratu Stojku, te je zaključio da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba člana 28. stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i Službeni list RS» broj 38/93) U odnosu na žalbene navode da je prvostepeni sud shodno odredbi člana 124. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) mogao naložiti izvođenje dokaza radi utvrđenja spornih činjenica, Okružni sud je pojasnio da su apelantica i tužitelj odustali od predloženog vještačenje po vještaku geometru, te imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da stranke u postupku nisu raspolagale zahtjevima koji su u suprotnosti sa prinudnim propisima to sud nije ni mogao postupati shodno odredbi člana 124 ZPP.

6. Iz dokumenata priloženih uz apelaciju proizilazi da je tužitelj (apelantov otac) umro 29. oktobra 2006. godine.

7. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da su im navedena prava povrijeđena jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, te pogrešno primijenili Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Također, apelanti smatraju da je navedeni zakon pogrešno primijenjen u dijelu osporenih odluka kojima je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je putem održaja stekao pravo suvlasništva na spornim parcelama. Apelanti su naveli da drugostepeni sud nije cijenio navode žalbe koji se odnose na odlučne činjenice i dokaze da je tužitelj stekao pravo svojine na spornim parcelama putem održaja. Predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Dopustivost (prima facie) u odnosu na apelanticu

10. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli predložene dokaze i primijenili važeće propise, te utvrdili da apelantica i tužitelj imaju pravo suvlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ul. br. 120. i 314. k.o. Brestovo a odbili drugi dio tužbenog zahtjeva, kojim su apelantica i tužitelj tražili da se utvrde njihovi suvlasnički dijelovi na nekretninama upisanim u navedenim z.k. ulošcima. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, več sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

12. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelantice i tužitelja djelomično neosnovan. Osnovni sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantici jednako kao i tuženim, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U vezi sa navodima apelantice da Okružni sud nije cijenio sve žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da je Okružni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnima te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana..

14. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost (prima facie) u odnosu na apelanta

15. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku, koji je okončan presudom Okružnog suda od 28. novembra 2007. godine, nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta Miladina Kozarevića, već o osnovanosti tužbenih i žalbenih navoda tužitelja - oca apelanta. Ustavni sud također zapaža da apelant nije bio učesnik u postupku pred redovnim sudovima, jer nije nikada preduzeo bilo koju parničnu radnju u konkretnom parničnom postupku, niti je na bilo koji način postao procesni sukcesor tužitelja u parničnom postupku, koji je umro nakon što je izjavio žalbu. Apelant u konkretnom slučaju nije Ustavnom sudu posebno obrazložio niti je dostavio bilo kakve dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su apelantova prava dovedena u pitanje odlukama koje se osporavaju apelacijom. Stoga je Ustavni sud mišljenja da se apelant ne može smatrati ni „indirektnom žrtvom“ kršenja prava na pravično suđenje i imovinu na koja se poziva u apelaciji.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-476/08 (J. G.) | Sudska praksa | Aktio