Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1272/08 (V.D.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1272/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1272/08, rješavajući apelaciju V.D., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-06-001 523 od 24. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.D. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-819/04 od 27. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-338/02 od 2. aprila 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. V.D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 28. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-
06-001 523 od 24. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-819/04 od 27. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-338/02 od 2. aprila 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-338/02 od 2. aprila 2004. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u toku bračne zajednice između umrle M.O. (u daljnjem tekstu: apelantičina prednica), i tuženog M.O. (u daljnjem tekstu: tuženi) stečena zajednička imovina koju čini 1/2 nekretnina pobliže označenih u izreci presude, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se pripadajući doprinos zajednički stečene imovine uruči zakonskim nasljednicima apelantičine prednice. ili da im se isplati novčana protivvrijednost doprinosa u zajednički stečenoj imovini u iznosu od 15.000,00 KM. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove potupka u iznosu od 5.922,00 KM.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-819/04 od 27. oktobra 2006. godine kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je u toku bračne zajednice između apelantičine prednice i tuženog stečena zajednička imovina koju čine nekretnine pobliže označene u izreci presude, te da je udio apelantičine prednice 1/6, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice taj dio uruči zakonskim nasljednicima. Tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.843,00 KM. U preostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001 523 od 24. januara 2008. godine kojom je revizija djelimično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelantica obavezana da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 1.202,40 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su osnovane tvrdnje tuženog da je drugostepeni sud, pri odlučivanju o troškovima postupka, pogrešno primjenio odredbu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 386. stav 2. ZPP propisan način odlučivanja o parničnim troškovima kada se spor okonča djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da sud može, u slučaju kada postignuti uspjeh stranaka u parnici nije jednak, dosuditi tužitelju troškove srazmjerno uspjehu u parnici, ukoliko tuženi nije imao nikakvih troškova. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da ukupni troškovi tuženog iznose 5.922,00 KM. Budući da je i tuženi imao troškove postupka, Vrhovni sud je naveo da se u tom slučaju apelantičini troškovi postupka, koji joj pripadaju s obzirom na postignuti uspjeh u sporu, u iznosu od 2.943,00 KM umanjuju srazmjerno uspjehu tuženog. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica dužna da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.202,40 KM, što predstavlja razliku između iznosa od 4.145 KM (70% ukupnih troškova tuženog, a prema uspjehu tuženog u parnici) i iznosa od 2.943,00 KM koji je dosuđen apelantici.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se žali da drugostepenom presudom, kojom je utvrđen udio njene prednice u zajednički stečenoj imovini sa tuženim, nije obuhvaćeno i zemljište na kojem je izgrađena kuća. Takođe, apelantica navodi da je nezadovoljna odlukom Vrhovnog suda kojom je preinačena odluka o troškovima postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, apelantica osporava odluku Vrhovnog suda kojom je, shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, odlučeno o troškovima parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Protek roka
9. Nadalje, apelantica osporava i odluku Kantonalnog suda broj Gž-819/04 od 27. oktobra 2006. godine i žali se da tom odlukom, kojom je utvrđen udio njene prednice u zajednički stečenoj imovini sa tuženim, nije obuhvaćeno i zemljište na kojem je izgrađena kuća.
10. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda. Naime, iz presude Vrhovnog suda, od 24. januara 2008. godine, proizlazi da je apelantica dostavila odgovor na reviziju tuženog, pa se samo po sebi podrazumijeva da je osporenu presudu Kantonalnog suda broj Gž-819/04 od 27. oktobra 2006. godine primila prije donošenja presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o reviziji tuženog. Budući da je protiv odluke Kantolanog suda apelacija Ustavnom sudu podnesena 28. aprila 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila pobijanu presudu Kantonalnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović