Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-133/08 (M.LJ.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-133/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 133/08, rješavajući apelaciju M.LJ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.LJ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-

07-000468 od 13. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-07-000007 od 6. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.LJ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Danilo Stijović, advokat iz Zenice, podnio je 11. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000468 od 13. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-07-000007 od 6. jula 2007. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-07-000007 od 6. jula 2007. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama počinjenim u periodu od 30. decembra 2006. godine do 3. januara 2007. godine, bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju sa krivičnim djelom teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 3. u vezi sa članom 323. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. istog zakona i krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH. Za ova krivična djela apelant je, primjenom člana 54. KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju mu je, shodno članu 57. stav 1. KZFBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. januara do 6. jula 2007. godine. Također, apelantu je na osnovu člana 78. stav 1. KZFBiH izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta – oružja i droge bliže navedenih u presudi. Apelant je obavezan da plati i troškove sudskog postupka. Sud je odlučio da će o eventualnim troškovima braniteljice Azijade Mujkić, koja je po službenoj dužnosti branila apelanta u periodu od 5. januara do 16. marta 2007. godine, donijeti posebno rješenje po pribavljanju troškovnika braniteljice. Na osnovu člana 212. st. 1. i 2. ZKPFBiH, oštećeni Enesudin Porča je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Istom presudom, shodno odredbi člana 299. tačka c) ZKPFBiH, apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 3. u vezi sa članom 323. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a koje se odnose na radnje počinjene 12. decembra 2006. godine oko 6 sati u Zenici, bliže opisane kao u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant, neutvrđenog dana u periodu od 30. decembra 2006. godine od 19 sati do 3. januara 2007. godine do 3 sata, u Zenici, u Ulici Prve zeničke brigade broj 23-a, nasilno ušao u stan u vlasništvu Nermine Pandža, te sa unutrašnje strane ulaznih vrata stana postavio ručnu bombu na način bliže opisan u izreci presude. Kada je 3. januara 2007. godine oko 3 sata Enisa Šišić, bivša apelantova djevojka koja je stanovala u navedenom stanu, zajedno sa Enesudinom Porčom željela ući u stan, došlo je do aktiviranja postavljene ručne bombe. Tom prilikom je Enesudin Porča zadobio teške tjelesne ozljede. Sud je, također, utvrdio da je apelant, suprotno odredbama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, neovlašteno držao još jednu ručnu bombu u putničkom vozilu koje je vlasništvo njegovog oca, Selima Ljubovića, koje je apelant koristio, kao i da je, suprotno odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, u istom putničkom vozilu držao jedan paketić opojne droge marihuane.

4. Prvostepena presuda, dalje, sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja brojnih svjedoka odbrane i optužbe, kao i nalaze vještaka medicinske struke i kriminalistike. Obrazlažući svoj zaključak, sud se pozvao na iskaze saslušanih svjedoka, a naročito na materijalne dokaze, i to prvenstveno na daktiloskopska vještačenja dvaju vještaka. Ovi vještaci u svojim nalazima otiske prstiju i dlana, kako je sud ocijenio, vrlo logično, stučno i uvjerljivo povezali su sa pronađenim tragovima na licu mjesta, te su utvrdili da ti otisci pripadaju apelantu. Dalje, mjesto i način postavljanja bombe objasnio je u svom nalazu još jedan vještak kriminalističke struke, a sud je njegovom vještačenju poklonio vjeru. Osim toga, sud je obrazložio da iskazi svjedoka odbrane nisu ničim opovrgli dokaze optužbe u smislu okrivljujućeg dijela presude, te da ovi svjedoci ne mogu «pokriti vrijeme apelantu», tj. ne mogu mu dati alibi. Konačno, apelant je priznao krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH i krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH. Međutim, bez obzira na priznanje u odnosu na ova dva krivična djela, izvršenje ovih krivičnih djela je dokazano i drugim dokazima, zapisnikom o kriminalističko-tehničkom pregledu vozila u kojem su pronađeni oružje i droga, foto-dokumentacijom, zapisnikom o pretresu tog vozila, potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, kao i nalazom i mišljenjem vještaka.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi kantonalnog tužitelja u Zenici (u daljnjem tekstu: kantonalni tužitelj) protiv prvostepene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-07-000468 od 13. novembra 2007. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a uvažio žalbu kantonalnog tužitelja, te preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni na način da je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci u koju mu je, shodno članu 57. stav 1. KZFBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane apelantove prigovore kojima je tvrdio da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH, tj. da se prvostepena presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati presuda. Apelant je u žalbi istakao da je oštećena Enisa Šišić njegova vanbračna supruga kojoj «nije udovoljeno na glavnom pretresu u prvostepenom postupku da odbije svjedočenje u smislu člana 97. stav 4. ZKPFBiH» i da se zbog toga pobijana presuda zasniva na nezakonitim dokazima. Vrhovni sud je, obrazlažući svoju odluku, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno prihvatio da oštećenoj Enisi Šišić ne pripadaju prava u smislu člana 97. stav 4. ZKPFBiH, budući da ona nije u inkriminisano vrijeme bila apelantova vanbračna supruga. Osim toga, sud je naveo da je oštećena u fazi istrage izjavila da je vanbračnu zajednicu sa apelantom raskinula «pet do šest mjeseci» prije kritičnog događaja. Osim toga, iz generalija koje je dao sam apelant proizlazi da podaci o vanbračnoj zajednici sa oštećenom nisu tačni, već da je apelant oženjen i otac jednog maloljetnog djeteta, te da je «raskinuo vanbračnu zajednicu» i u tom periodu bio sa drugom osobom. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da u vrijeme radnji počinjenja krivičnih djela oštećena Enisa Šišić nije bila u vanbračnoj zajednici sa apelantom, zbog čega njezin iskaz nije nezakonit dokaz. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da se pobijana presuda Kantonalnog suda nije isključivo ni zasnivala na tom dokazu. Također, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i apelantove prigovore kojima je pobijao pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude, prihvatajući u cijelosti zaključke prvostepenog suda.

7. U vezi sa istaknutim žalbenim navodima kojima je apelant prigovorio ocjeni dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, Vrhovni sud je naglasio da takve tvrdnje nisu osnovane, budući da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, koje je naveo i na koje se pozvao u pobijanoj presudi, izveo pravilan zaključak da je apelant, na način opisan u izreci prvostepene presude, počinio radnje za koje je proglašen krivim. Po ocjeni Vrhovnog suda, dokazi izvedeni u prvostepenom postupku pružaju pouzdan osnov za zaključak da je apelant počinilac predmetnih krivičnih djela, a taj zaključak nije doveden u sumnju suprotnim prigovorima iz apelantove žalbe. U odnosu na žalbene navode kantonalnog tužitelja zbog odluke o kazni izrečenoj apelantu, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim žalbeni prigovor kantonalnog tužitelja, zbog čega je u odluci o kazni i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u tome što je «prvostepeni sud pogrešno primijenio član 97. ZKPFBiH, kada je našao da svjedokinja Enisa Šišić treba da svjedoči protiv [njega], a u spisu dokazi upućuju da je ona sa apelantom u vanbračnoj zajednici što joj omogućava pravo da ne svjedoči». Dalje, iz apelacije proizlazi da apelant osporava nalaz i mišljenje daktiloskopskog vještačenja i iskaze tih vještaka, navodeći da «su pronađeni [njegovi] otisci dlanova [...] na staklu od balkonskih vrata, ali [da] treba imati u vidu da je apelant sa Enisom Šišić živio i boravio u stanu, pa je normalno da se mogu pronaći njegovi tragovi na predmetima».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant u suštini prigovara korištenju navodno nezakonitog dokaza i načinu na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze, dakle, utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi sa navodima da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu, jer je sud saslušao oštećenu Enisu Šišić protivno zakonu, kako to apelant tvrdi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je zauzeo stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, shodno navedenom, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza osobu lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocijeni da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi temeljili svoju odluku.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret na osnovu brojnih izvedenih dokaza, uključujući i iskaz oštećene Enise Šišić, za koju apelant i u apelaciji tvrdi da je u vanbračnoj zajednici s njim. Ustavni sud, također, uočava da je Vrhovni sud, odbijajući žalbu protiv drugostepene presude i potvrđujući je, između ostalog, odlučio da su ovi apelantovi žalbeni navodi neosnovani, te da se iskaz oštećene Enise Šišić ne može smatrati nezakonitim dokazom u smislu relevantnih odredaba zakona, te da to nije jedini dokaz na kojem je zasnovana odluka, o čemu je dao vrlo detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da je sam apelant u generalijama koje je dao pred sudom naveo da je oženjen. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema Porodičnom zakonu FBiH, osoba ne može istovremeno biti u bračnoj i zakonom priznatoj vanbračnoj zajednici. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da se oštećena Enisa Šišić ne može smatrati vanbračnom suprugom apelanta koji je istovremeno oženjen, pa stoga njeno saslušanje kao svjedoka ne pokreće pitanje pravičnosti suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da, izuzev već analiziranih tvrdnji o zasnivanju osporenih presuda na navodno nezakonitom dokazu, apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav Ustavnog suda u odnosu na navode o nezakonitosti dokaza, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović