Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1424/08 (D. H., F. H. i N. D.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1424/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine u predmetu broj AP 1424/08, rješavajući apelaciju Derviše Hasagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Derviše Hasagić, Fikrete Hadžić i Nure Durmić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 108 od 27. februara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-31-31/05 od 31. januara 2007. godine i Rješenja Službe za geodetsko-katastarske i imovinskopravne poslove Općine Kakanj broj 03/3-31-2334/04 od 31. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Derviše Hasagić, Fikrete Hadžić i Nure Durmić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1545/03 od 13. maja 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju broj P-215/99 od 23. maja 2003. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Derviša Hasagić, Fikreta Hadžić i Nura Durmić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Kaknja podnijele su 16. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004- 0-U-07-000 108 od 27. februara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) broj 12-31-31/05 od 31. januara 2007. godine i Rješenja Službe za geodetsko-katastarske i imovinskopravne poslove Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: Služba za geodetske poslove) broj 03/3-31-2334/04 od 31. decembra 2004. godine, kao i Presude Kantonalnog suda broj Gž-1545/03 od 13. maja 2004. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-215/99 od 23. maja 2003. godine.

Postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000 108 od 27. februara 2008. godine

2. Apelantice su podnijele zahtjev Službi za geodetske poslove radi djelimičnog poništavanja Rješenja Narodnog odbora Sreza Zenica broj 03-50/59 od 28. decembra 1959. godine (u daljnjem tekstu: Narodni odbor) kojim su ranijim vlasnicima, prednicima apelantica, eksproprisane nekretnine upisane na k.č. broj 994/1, 994/2, 994/3, 994/4, 994/5 i 994/6 k.o. Doboj u ukupnoj površini od 4.520 m². U zahtjevu su navele da je naknadnim snimanjem i prijavnim listom povećana površina eksproprisanih parcela na ukupnu površinu od 6.925 m², dok je naknada isplaćena samo za eksproprisane nekretnine površine 4.520 m². Stoga predlažu da se izvrši deeksproprijacija razlike površine od 2.405 m², koje su nekretnine, kako navode, koristile neprekidno tvrdeći da na ovom preostalom zemljištu nisu urađeni nikakvi radovi, niti je zemljište privedeno namjeni.

3. Služba za geodetske poslove je Rješenjem broj 03/3-31-2334/04 od 31. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-31-31/05 od 31. januara 2007. godine, odbila kao neosnovan zahtjev apelantica za djelimično poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji. U vezi sa zahtjevom apelantica služba je ukazala na odredbu člana 32. stav

5. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 4/90, te „Službeni list SFRJ“ broj 45/91 i „Službeni list RBiH“ broj 15/94, u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), kojom je propisano da se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji može poništiti i u određenom dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nepokretnosti nisu izvršeni znatniji radovi na objektu zbog kojeg je eksproprijacija izvršena i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije. Uvidom u Rješenje o eksproprijaciji Narodnog odbora broj 03-50/59 utvrđeno je da je tim rješenjem eksproprisano zemljište površine od 4.520 m² za potrebe Rudnika mrkog uglja u Kaknju, a u svrhu izgradnje rudarsko-industrijske škole u Doboju na kojoj je i izgrađena Rudarska škola, te prateći objekti (u daljnjem tekstu: škola), što znači da je u konkretnom slučaju eksproprisano zemljište privedeno svrsi i da su ostvareni svrha i cilj eksproprijacije u skladu sa navedenom odredbom zakona. Za eksproprisanu površinu zemljišta je utvrđeno da je bivšim vlasnicima isplaćena pravična naknada. Pitanje razlike u površini od 2.405 m²,koja se pojavljuje u popisnom listu, po ocjeni službe, nije pitanje koje može biti od značaja prilikom odlučivanja o zahtjevu apelantica za djelimično ili potpuno poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji, jer predmet poništenja može biti samo poništenje u dijelu dispozitiva rješenja Narodnog odbora u kojem nije bila obuhvaćena tražena površina od 2.405 m². Naime, u navedenom rješenju jasno su navedene eksproprisane nekretnine i njihova površina za koje je i plaćena pravična naknada tadašnjim vlasnicima. Ti vlasnici na svoje potomke-nasljednike nisu mogli prenijeti više prava nego što su i sami imali. Prema tome, Služba za geodetske poslove je zaključila da su kod takvog činjeničnog stanja raniji vlasnici, ukoliko su smatrali da su oštećeni, imali pravo da u zakonom predviđenom roku traže obnovu upravnog postupka, te da apelantice nisu dostavile bilo kakav dokaz da su njihovi prednici bili zemljišnoknjižni vlasnici veće površine od površine koja je eksproprisana i da nisu ispunjeni uslovi iz člana 32. stav 5. Zakona o eksproprijaciji, jer je eksproprisana površina od 4.520 m² privedena namjeni. Razlika preostalog zemljišta površine od 2.405 m² nije ni bila predmet eksproprijacije s obzirom na to da nije navedena u rješenju o eksproprijaciji, pa je zahtjev apelantica odbijen kao neosnovan.

4. Ministarstvo za prostorno uređenje u obrazloženju rješenja navelo je da je nakon izvršenog uvida u predmetno rješenje o eksproprijaciji utvrđeno da je istim rješenjem izvršena potpuna eksproprijacija 15/16 dijelova nekretnina bivših vlasnika (prednika apelantica) ukupne površine 4.520 m², te da je eksproprijacija izvršena za potrebe izgradnje škole a da je bivšim vlasnicima isplaćena pravična naknada. Ministarstvo je naglasilo da iz stanja spisa proizlazi da je naknadnim snimanjem povećana površina upisanih nekretnina tako da novo stanje iznosi 6.925 m². Kako je došlo do povećanja spornih nekretnina u korist škole, utvrđeno je na temelju predmeta Općinskog suda broj P-215/99 u kom su apelantice tužbom zahtijevale utvrđivanje prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige dijela zemljišta koje se odnosi na razliku eksproprisanih nekretnina. U navedenom predmetu Općinski sud je, na temelju nalaza vještaka geodetske struke, utvrdio da je do razlike u površinama došlo radi izgradnje javnog puta koji je državna svojina. Međutim, bez obzira na navedeni nalaz vještaka, ovo ministarstvo je utvrdilo da u ovom postupku, po zahtjevu apelantica za deeksproprijaciju, ne može doći do deeksproprijacije nečega što uopšte nije eksproprisano. Prema tome, zaključeno je da su neosnovani navodi žalbe apelantica jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 32. stav

5. Zakona o eksproprijaciji, jer je eksproprisana površina od 4.520 m² privedena namjeni, dok razlika preostalog zemljišta površine od 2.405 m² nije ni bila predmet eksproprijacije.

5. U upravnom sporu koji su apelantice pokrenule pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 12-31-31/05 od 31. januara 2007. godine Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-U-07-000 108 od 27. februara 2008. godine tužbu apelantica odbio kao neosnovanu. Sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku utvrdio da su organi uprave, u pravilno provedenom postupku, pravilno primijenili relevantne zakone, pa je s tim u vezi ukazao na odredbu člana 32. stav 5. Zakona o eksproprijaciji. Primjenom navedene odredbe zakona utvrđeno je da je Rješenjem o eksproprijaciji Narodnog odbora broj 03-50/59 izvršena eksproprijacija za potrebe škole, i to tačno označenih katastarskih čestica sa tačnim označenjem površine koje su bile u suvlasništvu prednika apelantica sa dijelom 15/16. Prema tome, nesporno je, a što i same apelantice u tužbi navode, da je ovim rješenjem izvršena potpuna eksproprijacija nekretnina u površini od 4.520 m². Takođe, u smislu navedene odredbe zakona, zahtjev za potpuno ili djelimično poništenje rješenja o eksproprijaciji može biti postavljen u slučaju ispunjenja zakonskih uslova, a osnovan je samo kada se odnosi na dio nekretnina tačno navedenih u dispozitivu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji. Prema tome, kod nesporne činjenice da je navedenim rješenjem eksproprisana površina od 4.520 m² na kojoj je izgrađena rudarska škola, a što znači da su ostvareni svrha i cilj eksproprijacije, zahtjev apelantica za djelimično poništavanje tog rješenja i vraćanje u posjed zemljišta površine 2.405 m², koja nije bila obuhvaćena dispozitivom navedenog rješenja, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovan je. U odnosu na razliku u površini zemljišta koje je upotpunosti eksproprisano od bivših vlasnika po navedenom rješenju i površinu koja se pojavljuje u popisnom listu, Kantonalni sud smatra da to nije pitanje koje može biti od značaja prilikom odlučivanja o predmetnom zahtjevu za djelimično ili potpuno poništenje rješenja o eksproprijaciji, jer predmet poništenja može biti samo poništenje u dijelu dispozitiva tog rješenja u kojem nije bila obuhvaćena tražena površina od 2.405 m². Isto tako, kako apelantice u upravnom postupku, a ni u upravnom sporu, kao ni u parničnom postupku nisu dostavile bilo kakav dokaz da su njihovi prednici bili i zemljišnoknjižni vlasnici veće površine od površine koja je eksproprisana, a što bi, po ocjeni suda, moglo biti od značaja u nekom drugom postupku (ne u ovom u kojem je predmet odlučivanja ocjena zakonitosti konačnog upravnog akta), Kantonalni sud je zaključio da navodima tužbe nije dovedena u pitanje zakonitost osporenog rješenja, niti su ostvareni razlozi pobojnosti upravnog akta propisani članom 12. Zakona o upravnim sporovima, pa je stoga odbijena kao neosnovana tužba apelantica.

Postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1545/03 od 13. maja 2004. godine

6. Apelantice su tužbom pred Općinskim sudom pokrenule postupak protiv Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Rudnika mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđivanja vlasništva i upisa u zemljišne knjige. Podnesenom tužbom apelantice su predložile da sud utvrdi da su vlasnice i posjednice zemljišta kako slijedi: Derviša Hasagić na k.č. broj 994/4 zv. Šprija, površine 834 m², Fikreta Hadžić na k.č. broj 994/5 i 994/6 zv. Šprija oranica u površini od 1094 m², i Nura Durmić na k.č. broj 994/1 zv. Šprija oranica od 548 m² (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da se po pravosnažnosti presude izvrši promjena upisa u zk. ul. broj 1153 k.o. Doboj, tako što će se u B listi brisati opštenarodna imovina, a apelantice upisati kao vlasnice pripadajućih parcela sa dijelom 1/1 i da se u katastarskom operatu k.o. Doboj izvrši promjena tako što će se apelantice upisati kao posjednice spornih nekretnina.

7. Općinski sud je Presudom broj P-215/99 od 23. maja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž- 1545/03 od 13. maja 2004. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica. U obrazloženju presude je navedeno da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je rješenjem Narodnog odbora prestalo pravo vlasništva na spornim nekretninama ranijim vlasnicima, koje su prešle u državnu svojinu sa pravom korištenja drugotuženog. Iz navedenog rješenja proizlazi da je u korist opštenarodne imovine, u svrhu izgradnje škole, potpuno eksproprisano 15/16 dijelova sporne nekretnine, dok je 1/16 nekretnine u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji već bila opštenarodna imovina na osnovu ranijeg rješenja nadležnog organa uprave. Prema tome, Općinski sud je utvrdio da su u postupku eksproprijacije sporne nekretnine u cijelosti eksproprisane od ranijih vlasnika i da u posjedu ranijih vlasnika, prednika apelantica, nije ostao nijedan dio zemljišta. Povodom sporne činjenice kako je došlo do povećanja eksproprisanih nekretnina u korist tuženih, sud je poklonio vjeru nalazu vještaka geodetske struke kao jasnom, razložnom i datom u skladu sa pravilima nauke i vještine, kojim je utvrđeno da je do razlike u površinama spornih nekretnina u dijelu od 2.405 m² došlo zbog izgradnje javnog puta koji je državna svojina. Sud je dalje ukazao da su apelantice bile dužne dostaviti dokaz da su raniji vlasnici spornih nekretnina imali u vlasništvu veću površinu zemljišta od zemljišta koje je eksproprisano. Međutim, apelantice ovakav dokaz nisu ponudile sudu, nego svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da se tuženi naknadno upisao u prijavnom listu sa većom površinom, te da ta razlika površine spornih nekretnina potiče od njihovih neeksproprisanih dijelova nekretnina. Shodno navedenom, sud je odbio kao neosnovanu tužbu apelantica.

8. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelantica, pa kako pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci presude primjenom odredbe člana 350. navedenog zakona.

9. Apelantice se žale da im je osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 6. (odnosi se na teritorijalnu primjenu) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantice se u suštini žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer su, kako navode, rješenjem Narodnog odbora od njihovih prednika za potrebe izgradnje rudarske škole eksproprisane parcele površine 4.520 m² a da je njihova ukupna površina 6.925 m2. Dakle, preostali neeksproprisani dio iznosi 2.405 m² koji je, kako tvrde, ostao u njihovom posjedu i vlasništvu. Osim toga, apelantice ističu hronologiju toka postupaka koje su vodile pred nadležnim organima uprave radi djelimičnog poništenja rješenja Narodnog odbora u kojim je njihov zahtjev odbijen kao neosnovan i hronologiju parničnog postupka pokrenutog radi utvrđivanja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, a u kojem su, takođe, nadležni sudovi odbili njihovu tužbu kao neosnovanu. Ističu da je u navedenim postupcima pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je u prijavnom listu broj 35/65 od 23. decembra 1965. godine i ovaj preostali-sporni dio nekretnina površine 2.405 m² naknadno dobio status državne svojine bez valjanog izvršnog naslova i bez provođenja postupka eksproprijacije. Dalje navode da su različiti stavovi sudova u parničnom postupku i upravnih organa, u smislu da su sudovi utvrdili da je i to zemljište eksproprisano, a organi uprave da to zemljište nije obuhvaćeno rješenjem o eksproprijaciji.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku i upravnom sporu koji su apelantice pokrenule pred nadležnim organom uprave radi djelimičnog poništavanja Rješenja o eksproprijaciji Narodnog odbora broj 03-50/59 od 28. decembra 1959. godine, Ustavni sud uočava jedinstven stav organa uprave i Kantonalnog suda, a u vezi sa primjenom relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji, tj. da ne može doći do deeksproprijacije nečega što uopšte nije eksproprisano, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 32. stav 5. navedenog zakona, odnosno zato što je eksproprisana površina od 4.520 m² privedena namjeni, dok razlika preostalog zemljišta površine od 2.405 m² nije ni bila predmet eksproprijacije. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelantice u predmetnim postupcima nisu dokazale da su njihovi prednici bili i vlasnici spornih nekretnina površine 2.405 m².

14. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne shodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Dalje, apelantice smatraju da su im povrijeđena i prava garantovana članom 6. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se navedeni član Evropske konvencije tiče isključivo «teritorijalne primjene Evropske konvencije», a u konkretnom slučaju predmet postupka je bilo utvrđivanje prava apelantica na deeksproprijaciju spornih nekretnina i djelimično poništavanje rješenja o eksproprijaciji, te nije postojala bilo kakva vjerovatnoća da je do povrede navedenog prava bilo moguće doći. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava zagarantovanih članom 6. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Protek roka za podnošenje apelacije

16. Apelantice se, takođe, žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava u parničnom postupku koji je vođen radi utvrđivanja prava vlasništva na spornim nekretninama i upisa u zemljišne knjige.

17. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. Uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu Ustavni sud je utvrdio da je apelanticama osporena Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1545/03 od 13. maja 2004. godine uručena 11. juna 2004. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. maja 2008. godine, te stoga proizlazi da je u ovom dijelu apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelantice primile osporenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-1545/03 od 13. maja 2004. godine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1424/08 (D. H., F. H. i N. D.) | Sudska praksa | Aktio