Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1683/08 (D. L.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1683/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine u predmetu broj AP 1683/08, rješavajući apelaciju Dine Ljubojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dine Ljubojevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-
001 510 od 8. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dino Ljubojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mesud Obralija advokat iz Kaknja, podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 510 od 8. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-
2635/2004 od 4. juna 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca «Sarajevo – osiguranje» DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da mu apelant isplati iznos od 1.250,00 KM na ime neisplaćenih premija auto – kasko osiguranja sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac sa apelantom zaključio ugovor o kasko osiguranju putničkog motornog vozila sa trajanjem od 10. augusta 2001. godine do 10. augusta 2002. godine, sa ugovorenom premijom osiguranja od 2149,80 KM i plaćanjem u pet jednakih mjesečnih rata koje dospijevaju svakog desetog u mjesecu. Nadalje je navedeno da apelant nije platio navedeni iznos i pored pozivanja od strane tužioca. Navedeno je da je osnovan prigovor da su nastupile posljedice zbog toga što premija nije isplaćena, koje se ogledaju u prestanku ugovora o osiguranju zaključenog po polisi osiguranja između tužioca i apelanta, te da je predmetni ugovor prestao po samom zakonu u smislu člana 913. st. 3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da apelant kao ugovarač osiguranja nije uplatio premiju koja je dospjela poslije zaključenja ugovora. Nadalje je navedeno da je u konkretnom slučaju obaveza apelanta dospjela 10. augusta 2002. godine koju apelant nije platio do navedenog roka, pa je sud zaključio da su, shodno citiranoj zakonskoj odredbi i odredbi člana 126. stav 3. u vezi sa članom 125. stav 1. ZOO, nastupile posljedice raskida predmetnog ugovora po samom Zakonu. Navedeno je da se dejstvo raskida ugovora ogleda u oslobađanju stranaka ugovornih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete shodno članu 132. stav 1. ZOO. Budući da u toku postupka nije dokazano da je za tužioca nastupila šteta uslijed raskida ugovora, sud je odbio tužioca sa postavljenim tužbenim zahtjevom
3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 510 od 8. aprila 2008. godine uvažena je žalba tužioca te je prvostepena presuda preinačena, na način da je naloženo apelantu da tužiocu isplati novčani iznos od 1.250,00 KM sa kamatama po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 11. januara 2002. godine pa do isplate uz naknadu troškova spora, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te naveo sadržaj odredbi čl. 897., 912. stav 1. i 913. stav 3. ZOO. Istaknuto je da je članom 913. stav 3. ZOO propisano da ako ugovaratelj osiguranja premiju, koja je dospjela nakon sklapanja ugovora, ne plati do dospjelosti niti to učini koja druga zainteresirana osoba, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu nakon isteka roka od 30 dana, od dana kada je ugovaratelju osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguravatelja sa obaviješću o dospjelosti premije, ali s tim da taj rok ne može isteći prije nego što protekne 30 dana od dana dospjelosti premije. Nadalje je navedeno da je članom 913. stav 4. ZOO propisano da u svakom slučaju ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu ako premija ne bude plaćena u roku od godinu dana od dana dospjelosti. Sud je obrazložio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi prvostepenog suda o pozivanju na odredbu člana 913. stav 3. ZOO jer nije ispunjena pretpostavka o tome da je tužilac uručio apelantu preporučeno pismo s obavijesti o dospjelosti premije, čime bi ugovor o osiguranju prestao shodno članu 913. stav 3. u vezi sa članom 126. ZOO (naknadni primjereni rok za ispunjenje) budući da ugovor ne može raskinuti ona ugovorna strana koja nije ispunila svoju obavezu. Navedeno je da je ugovor o osiguranju, odnosno polica zaključena sa početkom osiguranja od 10. augusta 2001. godine sa plaćanjem premije u pet jednakih rata koje dospijevaju svakog 10-og, te je apelant bio dužan da plati premije osiguranja do 10. januara 2002. godine te bi ugovor, shodno odredbi člana 913. stav 4. ZOO, prestao po sili zakona 11. januara 2003. godine. Navedeno je da u tom slučaju apelant duguje tužiocu premiju osiguranja do dana prestanka ugovora o osiguranju po samom Zakonu. Istaknuto je da je isti stav vezan za primjenu člana 913. ZOO dat i u Komentaru ZOO. S obzirom na navedeno sud je obavezao apelanta da plati tužiocu neplaćeni iznos premije osiguranja od 1.250,00 KM sa kamatom određenom Zakonom o visini stope zatezne kamate na koju tužilac ima pravo po članu 277. stav 1. u vezi sa članom 324. ZOO budući da je apelant došao u zakašnjenje sa ispunjenjem svoje obaveze.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) a indirektno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda ovog prava po apelantu se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava konkretno člana 913. ZOO i pozivanje na Komentar ZOO.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primjenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
8. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge za odlučenje, odnosno za preinačenje presude Općinskog suda, a takvo obrazloženje osporene odluke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović