Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/08 (A. Z.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2/08, rješavajući apelaciju Ante Zadre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Zadre podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 951 od 25. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Zadro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 31. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 951 od 25. oktobra 2007. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Ljube Zadre (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i trpljenja. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 P 013964 01 P od 17. maja 2007. godine kojom je usvojio apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je pravo stvarne služnosti u korist povlasnih nekretnina tuženog preko poslužne nekretnine apelanta izmješteno, jer tuženi kao vlasnik povlasne nekretnine ima mogućnost na svoje nekretnine dolaziti drugim putem. Glavni apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da tuženi nije stekao pravo stvarne služnosti prolaza preko apelantove nekretnine odbijen je u cijelosti zbog nepostojanja pravnog interesa za utvrđenje, uz obrazloženje da je zahtjev usmjeren na utvrđenje negativne činjenice, što je suprotno odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Navedenom presudom tuženi je obavezan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u uznosu od 3.801 KM. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio presudu broj 007-0-Gž-07-000 951 od 25. oktobra 2007. godine kojom je žalbu tuženog djelomično uvažio i odluku o troškovima postupka preinačio na način da svaka stranka snosi svoje troškove. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je povodom nastalih troškova istakao da je apelant u tužbi postavio dva zahtjeva, prvi za utvrđenje negativne činjenice i drugi za izmještanje prava stvarne služnosti. Glavni apelantov zahtjev je odbijen u cijelosti dok je alternativno postavljeni zahtjev usvojen. U vezi s takvim odlučenjem, Kantonalni sud je ocijenio da je uspjeh stranaka, apelanta i tuženog, u parnici jednak, pa je imajući u vidu žalbu tuženog u odnosu na odluku o troškovima postupka, presudu preinačio na taj način da svaka stranka snosi svoje troškove, u skladu s odredbom člana 386. stav 2. ZPP. Navedenom odredbom je propisano da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

4. Apelant smatra da je Kantonalni sud odlukom da svaka strana snosi svoje troškove postupka očigledno proizvoljno primijenio pravo, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, proizvoljnom primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP zanemario odredbu člana 55. istog zakona kojom je propisano isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.

7. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostalo obrazloženje Kantonalnog suda koji je, preinačavajući prvostepenu presudu u dijelu koji se tiče troškova postupka, jasno istakao da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. U tom smislu, Kantonalni sud je jasno naveo da je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje odbijen zbog nedostatka pravnog interesa, a drugi, alternativni zahtjev je usvojen. Iz tog razloga, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant djelomično uspio u parnici, odnosno da je uspjeh stranaka u konkretnoj parnici jednak. U vezi sa vođenjem postupka po oba tužbena zahtjeva, kako je dalje istakao Kantonalni sud, za obje parnične stranke su nastali troškovi, zbog čega je ocijenjeno da svaka stranka treba snositi svoje troškove. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo jasne razloge zbog kojih je prvostepenu presudu djelomično preinačio primjenjujući odredbu člana 386. stav 2. ZPP. Prema sudskoj praksi redovnih sudova, svaka stranka, a ne samo tužitelj, može djelomično uspjeti u parnici, te se kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka, prema pravilu, uzima u obzir uspjeh u parnici obje parnične stranke. U konkretnom slučaju, apelantov utvrđujući tužbeni zahtjev je odbijen.

9. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/08 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio