Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/08 (U. M.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-515/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-515/08, rješavajući apelaciju Uroša Milojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uroša Milojevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000496 od 23. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000240 od 16. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1985/04 od 12. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Uroš Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) s Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat s Pala, podnio je 12. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000496 od 23. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000240 od 16. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1985/04 od 12. septembra 2005. godine.
2. Selman Alić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja. Tužitelj je u obrazloženju tužbe naveo da je apelant bio vlasnik stana u Sarajevu ul. Grbavička br. 69/I površine 53 m2, kojeg je tužitelj kupio od njegovog punomoćnika Vladimira Milojevića (u daljnjem tekstu: punomoćnik apelanta). Na osnovu izdate i ovjerene punomoći (kako je tužitelj naveo u tužbi) tužitel je sa punomoćnikom apelanta zaključio kupoprodajni ugovor, ali tom prilikom je propustio za sebe zatražiti punomoć koju je apelant izdao svom punomoćniku. Stan se prema saznanjima tužitelja na isti način prodavao nekoliko puta, a budući da je on na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora ušao u posjed stana te da mu apelant odbija izdati klauzulu intabulandi, predložio je da sud po provedenom postupku utvrdi da je pravnim poslom stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, ili ukoliko sud ne prihvati ovaj tužbeni zahtjev da obaveže apelanta da mu vrati iznos od 65.000,00 KM koliko mu je isplatio na ime kupoprodajne cijene. Apelant je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev i istovremeno zatražio da sud usvoji njegov protivtužbeni zahtjev kojim će obavezati tužitelja da mu preda u posjed predmetni stan oslobođen od lica i stvari i isplati mu 4.200,00 KM na ime naknade štete sa kamatom od podnošenja tužbe do konačne isplate.
3. Odlučujući o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P- 1985/04 od 12. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda i u utvrđujućem dijelu i presudom Vrhovnog suda, kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a protivtužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Općinski sud je presudom utvrdio da je tužitelj 14. maja 2003. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, ovjeren pod brojem Ov- 2085/03 od 21. maja 2003. godine kod Općinskog suda II Sarajevo, koji je bio vlasništvo apelanta kojeg je zastupao njegov punomoćnik, te da je tužitelj kao kupac kupio a apelant kao prodavac prodao predmetni stan za cijenu od 65.000,00 KM koju je tužitelj u cijelosti isplatio. Na takav način, kako je utvrdio sud, tužitelj je pravnim poslom stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, pa je apelant dužan trpiti da se u Zemljišnim knjigama Općinskog suda tužitelj, na predmetnom stanu, upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 jer će u suprotnom presuda poslužiti kao isprava za prenos prava vlasništva.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je cijeneći provedene dokaze i nesporne navode parničnih stranaka utvrdio da je apelant 23. aprila 2003. godine svom punomoćniku, koji mu je rođeni brat, izdao punomoć radi prodaje predmetnog stana i da je njegov punomoćnik izvršio prodaju predmetnog stana tužitelju. Nesporna je i činjenica, kako je dalje navedeno, da je apelant predmetni stan otkupio 19. juna 2003. godine i da je tužitelj u posjedu tog stana. Prema ocjeni suda, apelant je izdao punomoć radi prodaje stana. Budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelantov punomoćnik zaključenim pravnim poslom ostvario cilj zbog kojeg je punomoć bila izdata, ocijenjeno je da je kupoprodajni ugovor zaključen u skladu sa zakonskim propisima. S obzirom da je apelant tužitelju osporio punovažnost tako zaključenog ugovora i dopuštenost prvog od dva istaknuta tužbena zahtjeva, zaključeno je da je tužitelj imao očigledan interes za podizanje utvrđujuće tužbe, pa je dopušteno utvrđivati svojsvo takvog pravnog odnosa, dakle i predmetnog kupoprodajnog ugovora. U pogledu izdate punomoći, Općinski sud je zaključio da punomoć proizilazi iz odnosa posebnog povjerenja i da za vlastodavca postoji mogućnost opoziva u svako doba, ali da se to ne tiče trećih osoba. Po zaključenju predmetnog ugovora, kako je dalje ocijenio sud, ostvarila se svrha izdavanja punomoći nakon čega je izdana punomoć prestala važiti, pa je naknadno opozivanje punomoći bez ikakvog pravnog učinka. Cijeneći okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora, Općinski sud je naveo da je u Sarajevu bila česta pojava da su predmetom kupoprodaje bili stanovi koji nisu bili otkupljeni, što je bio slučaj i u konkretnoj situaciji. Međutim, kupoprodajni ugovor je zaključen 14. maja 2003. godine a mjesec dana nakon toga apelant ga je otkupio i postao vlasnik, koja okolnost predstavlja odložni uvjet predmetne kupoprodaje, a time i ugovor koji je ovjeren i kojim je ispalaćena kuporodajna cijena, čini pravno valjanim
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio presudu broj 009-0-Gž-06-000240 od 16. novembra 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da su žalbeni prigovori istaknuti u pogledu utvrđivanja činjenica neosnovani, budući da su izneseni u pravcu nespornih činjenica koje se prema odredbi člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP) ne mogu utvrđivati. U žalbi se dalje prigovara, kako je navedeno u obrazloženju, da apelant svom punomoćniku nije odobrio radnje koje je ovaj poduzeo zaključujući kupoprodajni ugovor i da je to svoje neodobravanje manifestovao prijavljivanjem policiji a kasnije pokretanjem spora radi smetanja posjeda. Pokretanje spora, kako je dalje istakao Kantonalni sud, nije od uticaja u konkretnoj parnici a izdata punomoć odnosno obim ovaštenja navedenih u punomoći ne tiče se trećih osoba, kako je po mišljenju Kantonalnog suda pravilno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo razloge koje je u cijelosti kao valjane prihvatio i taj sud.
6. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji donio presudu broj 070-0-Rev-07-000496 od 23. oktobra 2007. godine, kojom je reviziju u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja odbio, a u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanta odbacio. Neosnovan je revizioni prigiovor, kako je navedeno u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da je kupoprodajnjni ugovor koji je za predmet imao stan na kojem je apelant imao stanarsko pravo ništav, budući da je apelant znao da je prodao stan na kojem je u vrijeme zaključenja ugovora imao stanarsko pravo. Stan je predat u posjed tužitelju, tužitelj je isplatio kupoprodajnu cijenu a apelant je naknadno sa općinom Stari grad zaključio ugovor o kupoprodaji i postao vlasnik stana. Kod ovakvog stanja stvari, kako je dalje navedeno, ugovor kojeg je apelant osporavao u cijelosti je izvršen, a razlog ništavosti koji mu je bio poznat u vrijeme zaključenja ugovora naknadno je otpao. Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 74. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ako je pravni posao zaključen pod odložnim uvjetom pa se uvjet ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo. Budući da je otpao uvjet koji je predstavljao zakonsko ograničenje, dakle da je apelant postao vlasnikom predmetnog stana, nastala je pravna situacija prema kojoj je apelant na tužitelja prenio onoliko prava koliko ga sam ima, a u konačnici je imao pravo vlasništva a ne stanarsko pravo. U odnosu na postavljeni protivtužbeni zahtjev revizija je odbačena kao nedopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM na osnovu član 237. stav 2. ZPP-a.
7. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da tužitelj u sudskom postupku čije presude se ovom apelacijom pobijaju, nije mogao ostvariti pravo priznanja valjanosti apsolutno ništavog kupoprodajnog ugovora, jer u vrijeme zaključenja ugovora nije bio dozvoljen promet predmeta ugovora. Naime, kako tvrdi, predmetni stan u vrijeme zaključenja ugovora nije mogao biti u prometu jer je bio u režimu stanova na kojem je postojalo stanarsko pravo a ne pravo vlasništva. Iz istog razloga ni punomoć koju je dao svom punomoćniku nije mogla biti «aktivirana» u vrijeme zaključenja ugovora, jer ovlašćenja data u punomoći nisu imala pravnu snagu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojem zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati rdovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i donijeli presude kojima su tužbeni zahtjev tužitelja usvojili a protivtužbeni zahtjev apelanta odbacili kao nedopušten. U svojim presudama, redovni sudovi su obrazlažući neosnovanost apelantovih tvrdnji koji se tiču nedopuštenosti predmeta ugovora pa stoga i njegove ništavosti, jasno istakli da su u vrijeme zaključenja ugovora okolnosti nedopuštenosti u pogledu predmeta ugovora bile poznate tužitelju i apelantu, da je apelant mjesec dana nakon zaključenja tog ugovora postao vlasnik stana i da je ta okolnost predstavljala odložni uvjet navedene kupoprodaje. Vrhovni sud je potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude kojom je prvostepena presuda u utvrđujućem dijelu potvrđena, jasno naveo da se prema odredbi člana 107. stav 2. Zakona o obligaconim odnosima ništavost ne može isticati ukoliko je zabrana kao razlog za ništavost bila manjeg značaja. U konkretnoj situaciji, kupoprodajni ugovor je izvršen a razlog koji je predstavljao zakonsko ograničenje i koji je apelantu bio poznat, a tiče se njegovog statusa na predmetnom stanu, naknadno je otpao. S obzirom da iz volje stranaka i prirode posla ne proizilazi ništa drugo nego da se zaključi valjan ugovor, nastala je situacija prema kojoj je apelant na tužitelja prenio pravo vlasništava a ne stanarsko pravo koje se ne može prodavati, zbog čega je utvrđeno da je kupoprodajni ugovor zaključen u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u navedenim obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović