Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-807/08 (A. V.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-807/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 807/08, rješavajući apelaciju Admira Vuge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Vuge podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 000065 07 Kz od 21. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45-0-K-000065-07-K od 25. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Admir Vuga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 13. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 K 000065 07 Kz od 21. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45-0-K-000065-07-K od 25. oktobra 2007. godine.

2. Na temelju Optužnice Kantonalnog tužilaštva Goražde (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj KT 19/2007 od 17. aprila 2007. godine, protiv apelanta je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je optužnicom stavljeno na teret da je kao zaštitar Agencije za zaštitu ljudi i imovine «Alarm-West» iz Mostara, u periodu od 1. januara do 10. februara 2007. godine, iskoristivši službeni položaj i ovlasti zaštitara, postupio protivno odredbama Pravilnika fizičke zaštite ljudi i imovine «Interex» d.o.o. Goražde, u namjeri da sebi pribavi korist i nanese štetu «Interexu» Goražde, zbog čega je odgovoran za štetu u iznosu od 6.627.00 KM.

3. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka donio Presudu broj 45-0-K-000065 07 K od 25. oktobra 2007. godine kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH, za koje mu je izrečena uvjetna osuda. Navedenom presudom apelant je proglašen krivim jer je u periodu od 1. januara do 10. februara 2007. godine u Goraždu, vršeći fizičko osiguranje objekta, iskoristio službeni položaj i ovlasti zaštitara u namjeri da sebi pribavi korist i nanese štetu «Interexu» Goražde i to: «…pomjeranjem kamere usmjerene na izlazna vrata mesnice, dovoženjem privatnog vozila u hol magacinskog prostora u koja je utovarao pakete neutvrđene sadržine, gašenjem svjetla ispod magacina i u magacinu te kompletnog video nadzora što je trajalo i do 18 minuta, iznošenjem paketa neutvrđene sadržine iz Interexa i stavljanjem u privatno vozilo, čime je odgovoran za štetu u robi u iznosu od 6.627,00 KM, što je utvrđeno inventurom od 7. februara do 10. februara 2007. godine, koja je nastala prekoračenjem njegove ovlasti te neobavljanjem njegove službene dužnosti». Uvjetnom osudom apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je istovremeno određeno da se neće izvršiti ako apelant u roku od godinu dana ne počini novo krivično djelo. U toku dokaznog postupka izveden je veliki broj dokaza saslušanjem svjedoka, uvidom u zapisnike i obavijest «Interexa» od 21. februara 2007. godine, apelantovu izjavu od 9. februara 2007. godine, sporazum o izmirenju duga od 9. februara 2007. godine, te uvidom u snimke videonadzora i fotodokumentaciju. Nakon toga je utvrđeno da se u apelantovim radnjama stječu svi elementi krivičnog djela koje mu je optužnicom tužilaštva stavljeno na teret i za koje ga je sud proglasio krivim.

4. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 45 0 K 000065 07 Kz od 21. januara 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U pogledu žalbenih prigovora koji se tiču bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani jer obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH predstavljaju svojstvo učinioca (službena ili odgovorna osoba u FBiH), radnju izvršenja (iskorištavanje službenog položaja, prekoračenje granica službene ovlasti ili neobavljanje službene dužnosti), te posljedicu krivičnog djela koja može nastupiti pribavljanjem sebi ili drugom kakve koristi, nanošenjem drugom kakve štete ili težom povredom prava drugom. U konkretnom slučaju, apelant je drugom nanio štetu pa je potrebno navesti činjenice iz kojih se vidi da je drugom nastala šteta i u kojem obimu. Budući da je to navedeno u izreci prvostepene presude, a u obrazloženju presude su dati razlozi za utvrđenje da je apelant iznošenjem paketa neutvrđenog sadržaja iz «Interexa» i stavljanjem u privatno vozilo pričinio štetu u visini od 6.627.00 KM, nije potrebno tačno naznačivati uzete pokretne stvari jer ta okolnost ne predstavlja obilježje krivičnog djela za koje je apelantu izrečena kazna. U pogledu dokaza na osnovu kojih se, prema apelantovom mišljenju, nije mogla zasnovati prvostepena presuda, a radi se o njegovoj pismenoj izjavi pred «Alarm-Westom» i pismenom sporazumu o izmirenju duga, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani. Obrazlažući dalje ovaj žalbeni navod, Kantonalni sud je istakao da apelantova krivična odgovornost proizlazi iz drugih provedenih dokaza i drugih utvrđenih okolnosti, a u odnosu na dokaze na koje je ukazao, ne proizlazi da su pribavljeni iznuđivanjem ili povredom ljudskih prava.

5. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava do koje je došlo zato što su presude zasnovane na dokazima koji su pribavljeni povredom ljudskih prava i povredom Zakona o krivičnom postupku. Izjava koju je dao pred «Alarm-Westom» i pismeni sporazum o izmirenju duga koji je zaključio sa istom firmom pribavljeni su, kako tvrdi, prijetnjom i iznudom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Navodi apelacije se odnose na sudsku ocjenu dokaza koji su, kako apelant tvrdi, pribavljeni na nezakonit način. Apelant, naime, tvrdi da sud nije mogao zasnovati svoju odluku na njegovoj izjavi datoj u firmi «Alarm-West» niti na sporazumu o izmirenju duga koji je zaključio sa istom firmom, jer su navedeni dokazi pribavljeni nezakonito, iznudom i prevarom. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prije svega prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II stav 78).

9. Koji dokazi će se izvoditi i kako će se kvalificirati ovisi prije svega o sudu koji vodi postupak. Slobodna ocjena dokaza oslobođena je pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

10. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je proveo veliki broj dokaza, izvršio njihovu pojedinačnu, međusobnu i ukupnu ocjenu, nakon čega je izveo zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Prvostepeni sud je, naime, osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na neposredno izvedenim dokazima, nematerijalnim i materijalnim, a u pogledu apelantove odbrane kojom je negirao navode optužnice istakavši da je izjavu o priznanju i izmirenju duga dao pod prisilom, jasno naveo da takva odbrana nije mogla biti prihvaćena jer nema uporišta u ostalim provedenim dokazima i ničim drugim nije potvrđena.

11. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka dao obrazloženje koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Osim toga, u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta data je razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda dati jasni i precizni razlozi za stav na osnovu kojeg je utvrđena apelantova krivična odgovornost, jer je za svaki prihvaćeni ili neprihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega su apelantovi navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocijenjeni kao očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-807/08 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio