Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-901/08 (P. S.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-901/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 901/08, rješavajući apelaciju Petra Scipionija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Scipionija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001351 od 17. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-707/05 od 27. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2681/02 od 15. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Scipioni (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Milan Malbašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001351 od 17. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-797/05 od 27. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2681/02 od 15. jula 2004. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Muradifa Vuka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja ugovora o doživotnom izdržavanju i testamenta. U obrazloženju tužbe je naveo da je tuženi sa njegovom majkom Dragicom Scipioni sačinio ugovor o doživotnom izdržavanju i sudski testament, prema kojem je preuzeo obavezu njenog izdržavanja i brige u slučaju bolesti. S obzirom na to da je tuženi napustio Sarajevo i time prestao brinuti o njegovoj majci, postao je nedostojan nasljedstva na osnovu ugovora i testamenta, pa je apelant predložio da se utvrdi da je tuženi kao davalac izdržavanja nedostojan naslijediti nekretnine njegove majke kao primaoca izdržavanja, te da se imovina njegove umrle majke rasporedi nasljednicima prema Zakonu o nasljeđivanju. 3. Odlučujući o tužbi i podnesenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-2681/02 od 15. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer ugovorom o doživotnom izdržavanju nije ugovorena zajednica života između tuženog i apelantove majke, zbog čega ni prostorna udaljenost, dakle vrijeme kada je tuženi otišao u Njemačku, prema ocjeni Općinskog suda, nije moglo utjecati na tuženog na način da ga objektivno onemogući da izvršava ugovorenu obavezu. Osim toga, Općinski sud je iz provedenih dokaza, kako je navedeno u obrazloženju presude, utvrdio da je apelantova majka bila psihofizički sposobna i da je, iako u poznim godinama, mogla pokrenuti postupak za poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju i testamenta, ako je za to imala interes. Općinski sud je, dalje, nesporno utvrdio da je novac za otkup stana apelantovoj majci dao tuženi, o čemu postoji i pismena potvrda. U toku postupka, kako je zaključio Općinski sud, apelant nije pružio niti jedan dokaz o tome da su se promijenile okolnosti u smislu člana 124. Zakona o nasljeđivanju, dakle da su se nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju promijenile okolnosti u tolikoj mjeri da je ispunjenje ugovora znatno otežano, a to je, prema ocjeni suda, u periodu od 1992. do 1998. godine mogla lično uraditi apelantova majka. Apelant, prema ocjeni prvostepenog suda, nije pružio niti jedan validan dokaz na okolnost nedostojnosti nasljeđivanja testamentom.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-797/05 od 27. juna 2006. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je žalba neosnovana jer je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio odlučne činjenice koje se tiču zaključenja ugovora i testamenta kao i činjenice da je tuženi dao novac apelantovoj majci za otkup stana, koji mu je ona ostavila testamentom. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, te je pravilno primijenio materijalno pravo, relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i Zakona o obligacionim odnosima. Razloge koje je u ožalbenoj presudi naveo prvostepeni sud u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud ističući da se u konkretnoj pravnoj stvari nisu stekli uvjeti za poništenje ili raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. Također su, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilni razlozi kao i primjena materijalnog prava u pogledu nedostojnosti za nasljeđivanje tuženog jer je u postupku utvrđeno da je tuženi svoju obavezu prema apelantovoj majci kao primaocu izdržavanja ispunjavao, zbog čega nema uvjeta za utvrđivanje njegove nedostojnosti za nasljeđivanje.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001351 od 17. januara 2008. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i da su za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva dali potpune i pravilne razloge koje je prihvatio i taj sud. Prema stavu Vrhovnog suda, koji je objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 2/07, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neizvršavanja obaveze može tražiti samo ugovorna strana, dakle primalac izdržavanja, i ovo pravo ne prelazi nasljednike. Smrću apelantove majke kao primaoca izdržavanja, ugovor je konzumiran i ne postoji zakonska mogućnost da to tužbom traže njeni nasljednici, jer ona za svog života to nije tražila. Zbog toga, apelant, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije aktivno legitimiran da traži raskid ugovora o doživotnom izdržavanju.
6. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi njegov tužbeni zahtjev neosnovano odbili jer u momentu zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju i sačinjavanja testamenta njegova majka nije bila vlasnica stana već nositeljica stanarskog prava, pa stan nije mogla ostaviti tuženom koji je očigledno nedostojan da je naslijedi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojem zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ili zanemarile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i donijeli presude kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantove revizije u pogledu zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neizvršenja obaveze, jasno naveo da raskid ugovora može tražiti samo primalac izdržavanja kao ugovorna strana a ne njegovi nasljednici, zbog čega u konkretnoj situaciji apelant nema aktivnu legitimaciju tužbom zahtijevati raskid ugovora koji je zaključila njegova majka sa tuženim, jer ona za života nije pokrenula proceduru raskida ugovora o doživotnom izdržavanju. Prigovor da stan u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju i testamenta nije bio vlasništvo, te, stoga, nije mogao biti ostavljen tuženom u vlasništvo, ne može utjecati na drugačije rješavanje konkretne pravne stvari jer se o tom pitanju u konkretnoj parnici nije ni raspravljalo.
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović