Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-208/08 (H. M.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-208/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 208/08, rješavajući apelaciju Hasana Mujagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Mujagića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 184 i zbog nemogućnosti izvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj I:950/01 od 28. januara 2001. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 001-0-Gž-07-000 184 i zbog nemogućnosti izvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I: 950/01 od 28. januara 2001. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente predviđene članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 23. januara 2008. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 1. februara 2008. godine dostavio dopunu apelacije. Apelant je 12. augusta 2008. godine dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere. Osim toga, apelant je 25. maja 2010. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da je postupak pred Kantonalnim sudu okončan Presudom broj 001-0-GŽ-07-000 184 od 19. aprila 2010. godine.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 208/08 od 17. septembra 2008. godine kojom je odbio apelatnov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelant je 8. juna 2000. godine podnio Općinskom sudu u Velikoj Kladuši tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu zbog teških tjelesnih povreda koje je zadobio u vrijeme služenja vojnog roka zbog eksplozije u vojnom skladištu. S tim u vezi, Općinski sud u Velikoj Kladuši je donio Rješenje o privremenoj mjeri broj P-228/00 od 24. oktobra 2000. godine kojom je naloženo tuženoj da apelantu plaća mjesečni iznos od 400 KM počev od 27. septembra 2000. godine dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda. Općinski sud u Velikoj Kladuši je odredio da privremena mjera stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja predmetnog postupka.

4. Na apelantov prijedlog, Općinski sud je Rješenjem broj I: 950/01 od 28. februara 2001. godine odredio izvršenje rješenja o privremenoj mjeri. Navedenim prijedlogom apelant je tražio da mu tužena isplati materijalnu naknadu u iznosu od 400 KM počev od 27. septembra 2000. godine, odnosno ukupni zaostatak u iznosu od 2.000 KM i troškove izvršnog postupka. Navedeno rješenje je izvršeno 28. februara 2002. godine tako što je na apelantov račun uplaćen traženi iznos od 2.000 KM.

5. Rješavajući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud u Velikoj Kladuši je donio Presudu broj P-228/00 od 24. februara 2003. godine koju je Kantonalni sud, rješavajući po žalbi tužene, Rješenjem broj GŽ-449/03 od 8. decembra 2004. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. Dalje, apelant je 2. novembra 2004. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju broj AP 949/04 zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-228/00, zbog nemogućnosti izvršenja Rješenja Općinskog suda broj I: 950/01 od 28. februara 2001. godine i zbog nepokretanja krivičnog postupka pred Općinskim sudom u Cazinu vezanog za nesreću u kojoj je pretrpio povrede. Ustavni sud je 17. novembra 2005. godine donio Odluku broj AP 949/04 kojom je apelantova apelacija usvojena u odnosu na dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši i naložio tom sudu da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu brok P-228/00 (novi broj P-438/04). Apelantu je navedenom odlukom dodijeljena i kompenzacija u iznosu od 500 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Osim toga, navedenom odlukom Ustavni sud je odbacio kao očigledno (prima facie) nedopuštenu apelaciju u dijelu u kojem je podnesena zbog nemogućnosti izvršenja Rješenja Općinskog suda broj I: 950/01 od 28. februara 2001. godine, jer je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o samovoljnom neprovođenju rješenja Federalnog ministarstva finansija, već o objektivnoj nemogućnosti izvršenja rješenja zbog zatvaranja računa tužene u poslovnim bankama. Preostali dio apelacije je odbačen kao ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Nakon toga, Općinski sud u Velikoj Kladuši je donio Presudu broj P:438/04 od 3. maja 2006. godine kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 73.000 KM. Apelantu je, također, zbog trajnog smanjenja radne sposobnosti, dosuđena i materijalna naknada u iznosu prosječne neto-plaće zaposlenika u FBiH u iznosima bliže navedenim u presudi za period od 1. septembra 1998. godine do 31. decembra 2005. godine. Tužena je obavezana da apelantu, počev od 1. januara 2006. godine pa ubuduće, najkasnije do petog u mjesecu za protekli mjesec, isplaćuje prosječni iznos isplaćene neto-plaće po zaposlenom u FBiH umanjen za iznos mjesečne invalidnine koju apelant prima sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli iznos počev od 1. oktobra 1998. godine pa do isplate. Od iznosa dosuđene naknade za materijalnu štetu odbijen je iznos od 2.000 KM koji je tužena isplatila apelantu 23. marta 2001. godine po osnovu izvršenja privremene mjere. Tužena je obavezana i da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete počev od dana donošenja predmetne presude do konačne isplate, kao i da naknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 16.888,98 KM. Ostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.

8. Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-GŽ-07-000 184 od 19. aprila 2010. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio osporenu presudu u dijelu u kojem su dosuđene kamate na dosuđene iznose materijalne naknade zbog smanjenja apelantove radne sposobnosti. Naime, presudom je utvrđeno da kamata, umjesto od 6. oktobra 1998. godine, teče na svaki dospjeli mjesečni iznos za prethodni mjesec od 5. u sljedećem mjesecu, dok je apelantov zahtjev za isplatu preostalog dijela kamate odbijen. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, također, odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 590,68 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je osnovan žalbeni navod tužene vezan za dosuđene zakonske zatezne kamate i da je u tom dijelu prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da, shodno odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, apelantu na dosuđene iznose rente pripadaju kamate od dospjelosti svakog dosuđenog iznosa a da je to, u konkretnom slučaju, od 5. u sljedećem mjesecu za svaki prethodni mjesec, a ne od 6. oktobra 1998. godine, kako je to prvostepeni sud utvrdio.

9. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 001-0-Gž-07-000 184 i zbog nemogućnosti izvršenja Rješenja Općinskog suda broj I: 950/01 od 28. januara 2001. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je ponašanjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer postupak u njegovom predmetu traje više od sedam godina. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu, jer Kantonalni sud po žalbi tužene nije donio odluku ni nakon više od tri godine. Apelant smatra i da tužena ne odobrava isplatu i ne dozvoljava izvršenje Rješenja Općinskog suda broj I: 950/01 od 28. januara 2001. godine, čime mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelant traži da mu Ustavni sud dosudi kompenzaciju za nematerijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u periodu od sedam godina.

10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je tom sudu predmet po žalbi tužene Općinski sud u Velikoj Kladuši dostavio 5. februara 2007. godine, te da navedeni predmet nije bio uzet u rad odmah, budući da je odredbom člana 49. stav 1. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju određeno da se rješavanje predmeta vrši prema vremenu dospijeća predmeta u taj sud. Kantonalni sud je naveo i da je u februaru 2010. godine došlo do izmjene navedene odredbe na način da se predmeti rješavaju prema vremenu podnošenja inicijalnog akta (tužbe). S tim u vezi, Kantonalni sud je u odgovoru naveo i da je 19. aprila 2010. godine postupak u konkretnom predmetu okončan.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi da u njegovom predmetu postupak traje duže od sedam godina a od toga pred Kantonalnim sudom više od tri godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je, kako je već rečeno, 17. novembra 2005. godine usvojena apelantova apelacija broj AP 949/04 zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši, novi broj P-438/04, i dodijeljena mu novčana kompenzacija. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će apelantove navode o dužini trajanja postupka razmatrati samo u odnosu na postupak pred Kantonalnim sudom, budući da je Općinski sud izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 949/04.

17. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u Velikoj Kladuši predmet broj P-438/04 po žalbi tužene dostavio Kantonalnom sudu 5. februara 2007. godine. Dakle, suprotno apelantovim navodima, u vrijeme podnošenja apelacije predmet pred Kantonalnim sudom nije bio duže od tri godine, već više od 11 mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je od dana dostavljanja predmeta u rad Kantonalnom sudu pa do dana donošenja presude 19. aprila 2010. godine proteklo tri godine i dva mjeseca. Ustavni sud podsjeća da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje za dugo trajanje postupka, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je preduzeo mjere na rješavanju zaostataka, a naročito starijih predmeta. Naime, Kantonalni sud je istakao da su izmijenjene ranije odredbe Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju koje su propisivale rješavanje predmeta hronološki po vremenu prijema predmeta od Općinskog suda, te da se, prema novim odredbama tog pravilnika, vodi računa o tome kad je podnesena tužba. Ovakvo opravdanje Ustavni sud smatra objektivnim i razumnim jer pokazuje da je Kantonalni sud ozbiljno prišao rješavanju pitanja dugog trajanja postupaka općenito i da je preduzeo razumne i odgovarajuće mjere koje je objektivno mogao preduzeti na rješavanju tog problema.

18. S tim u vezi, iako je predmetni postupak po žalbi tužene trajao više od tri godine, a imajući u vidu da je Kantonalni sud poduzeo odgovarajuće mjere za rješavanje starijih predmeta, Ustavni sud smatra da je razumno obrazloženje Kantonalnog suda za dužinu konkretnog postupka, koji ni po zakonu nije hitne prirode. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Apelant smatra da, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom, nije imao adekvatan pristup sudu. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, te zaključak Ustavnog suda da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Također, apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni i zbog nemogućnosti izvršenja Rješenja Općinskog suda broj I: 950/01 od 28. januara 2001. godine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je predmetno rješenje izvršeno 28. februara 2002. godine u obimu i na način kako je predloženo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.

21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-208/08 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio