Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-377/08 (V. M.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-377/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 377/08, rješavajući apelaciju Velije Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velije Muminovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
1118/05 od 21. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-155/02 od 17. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velija Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1118/05 od 21. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-155/02 od 17. februara 2005..
2. Presudom Općinskog suda broj Pr-155/02 od 17. februara 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje kao nezakonite odluke «Elektroprivrede BiH», Direkcije za distribuciju «Elektrodistribucija» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) o otkazu ugovora o radu broj 461-47-3875/03 od 5. marta 2002. godine i odluke isti broj od 13. marta 2002. godine, te da ga tužena vrati na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti.
3. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tužene od 1982. godine i da je radio na radnom mjestu automehaničara do 1997. godine kada je zbog zdravstvenog stanja raspoređen na radno mjesto disponenta vozila za koji je bio potreban IV stepen stručne spreme. Nakon toga utvrđen je višak radnika u poslovnici «Azići» te je tužena apelanta na osnovu diplome Mješovite srednje saobraćajne škole u Sarajevu prema kojoj je apelant stekao V stepen stručne spreme za zvanje VKV automehaničara, rasporedila na radne poslove očitača brojila, a nakon toga zbog bolesti na poslove referenta za obračun kupaca u direkciji za distribuciju električne energije. Nadalje, utvrđeno je da je tužena 2002. godine donijela odluku o otkazu ugovora o radu apelantu zbog povreda radne obaveze iz člana 188. stav 1. tačka 2 Pravilnika o radu. Naime, utvrđeno je da je apelant u dosije uložio navedenu diplomu Mješovite srednje saobraćajne škole u Sarajevu na osnovu koje je i raspoređen na radno mjesto čitača brojila odnosno obračun kupaca, ali da je za tu diplomu utvrđeno je nema u evidenciji navedene škole te da je diploma krivotvorena.
4. Općinski sud je naveo i da je predmetni postupak pred tim sudom bio prekinut zbog podizanja optužnice protiv apelanta za krivično djelo krivotvorenja isprave (navedene diplome) a do okončanja tog krivičnog postupka. S tim u vezi, Općinski sud je naveo i da je krivično odjeljenje tog suda donijelo presudu broj K:1265/02 od 13. marta 2003. godine kojom je apelant oglašen krivim za kupovinu lažne diplome i predaju te diplome tuženoj radi raspoređivanja na bolje radno mjesto i da mu je izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci. Nakon pravosnažnosti navedene presude, prema obrazloženju Općinskog suda, nastavljen je i postupak u konkretnom radnom sporu.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo i da je odredbama člana 33. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ( «Službene novine F BiH» br. 32/00 - u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu koji je takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje kao i navedene odredbe Pravilnika tužene i Zakona Općinski sud je utvrdio da je otkaz ugovora o radu apelantu donesen na zakonit način, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1118/05 od 21. novembra 2007. godine kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo i da nije od uticaja na ovakvo odlučenje činjenica da apelant nije pričinio štetu tuženoj dostavljanjem diplome za koju je kasnije utvrđeno da je krivotvorena jer navedne okolnosti ne mogu osloboditi apelanta od odgovornosti za težu povredu radne obaveze.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zato što postupak nije okončan u razumnom roku i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je u dosije uložio diplomu (za koju se kasnije ispostavilo da je falsifikovana) iz neznanja a ne sa namjerom. Osim toga, apelant smatra da relevantni propisi nisu primjenjeni pravilno budući da nije traženo mišljenje vijeća uposlenika o potrebi da mu se otkaže ugovor o radu. Apelant navodi i da tužena u postupku nije dokazala da je postojao opravdan razlog da mu se otkaže ugovor o radu, te da su provodili samo dokaze koji su se odnosili na činjenice koje su već bile utvrđene u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta. Apelant smatra i da mu «nije data mogućnost iznošenja odbrane».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant smatra, između ostalog, da je u njegovom predmetu postupak neopravdano dugo trajao. U vezi sa ovim navodom apelanta Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske , aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je postupak u radnom sporu koji je prema zakonskoj odredbi hitan ukupno trajao pet godina i sedam mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje i da je bio postupak u radnom sporu bio prekinut do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta zbog falsifikovanja diplome na osnovu koje je apelant raspoređen na drugo radno mjesto, a od čijeg okončanja je zavisila i zakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu koji je apelant dobio. Postupak u predmetnom radnom sporu je nastavljen nakon pravosnažnosti presude u krivičnom postupku u kojem je apelant oglašen krivim za krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH i izrečena mu uvjetna kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da su sudovi neopravdano dugo odugovlačili donošenje konačne odluke, niti apelant u tom pravcu nudi bilo kakve argumente osim što navodi ukupan broj godina trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iako se radi o hitnom postupku, budući da je postupak bio prekinut do okončanja krivičnog postupka od čijeg je okončanja ovisila i konkretna odluka u radnom sporu, što je objektivna okolnost koja mora biti uzeta u obzir.
14. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava i navodne «nemogućnosti iznošenja odbrane», Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da je apelant bio onemogućen da ravnopravno učestvuje u postupku pred redovnim sudovima, niti je apelant ovu svoju tvrdnju argumentirao. Ustavni sud također ukazuje da, osim ovakvih paušalnih navoda, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak u vezi sa navodima o kršenju prava na suđenje u razumnom roku i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović